Mnogo više od običnih antioksidanta!

Prije nego opišemo na koje sve načine fitokemijski sastojci mogu pozitivno djelovati u smislu prevencije raka, važno je spomenuti jednu temeljnu činjenicu: te molekule nisu samo puki antioksidansi. Zapravo je nemoguće govoriti o pozitivnom djelovanju neke hrane, a da pritom ne spomenemo njezin "antioksidacijski poten­cijal" ili veliku količinu sadržanih antioksidansa. Zapravo se izraz "antioksidans" danas koristi na sve strane, kako u znanstvenim tiskovinama, tako i u popularnim medijima, pa bi se moglo pomisliti da je jedina zadaća hrane biti izvorom antioksidansa (i vitamina, naravno, ali vitamini najčešće i sami imaju svojstva antioksidansa...) i da jedino ta kvaliteta određuje radi li se o zdravoj ili nezdravoj hrani (vidi uokvireni tekst).

Zapravo brojni fitokemijski sastojci, pose­bice polifenoli, imaju idealnu kemijsku strukturu za apsorbiranje slobodnih radikala. Te su molekule daleko moćniji antioksidansi od vita­mina. Primjerice, jedna jabuka srednje veličine, koja sadrži relativno malo vitamina C, otprilike 10 mg, ima antioksidacijsko djelovanje koje je ravno učinku 2250 mg vitamina C! Drugim riječima, antioksidacijsko svojstva voća i povrća više su rezultat prisutnosti fitokemijskih tvari kao što su polifenoli, dok njihov vitaminski sadržaj ima samo mali udio u tim svojstvima.

S druge strane, izotiocijanati, druga vrsta sastojaka čiju ćemo važnost razmatrati u sljedećem poglavlju, imaju posve osrednju antioksidacijsku aktivnost, a ipak spadaju među molekule s najvećim uplivom u razvoj raka. Dakle, iako je antioksidacijska aktivnost svojstvo brojnih molekula, ono nije nužno presudno za njihove biološke učinke. Primjerice, dva polifenola sličnoga antioksidacijskog poten­cijala imaju posve različito djelovanje na stanicu raka jer jedna od tih molekula može u pot­punosti blokirati određeni enzim, dok druga ostaje neučinkovita. Teorija o antioksidansima relativno se dobro slaže s nekim činjenicama koje su utvrđene tijekom godina. Tako krumpir iz peći (ispečen u kori) ima četiri puta veće antioksidacijsko djelovanje od brokule, dvanaest puta veće od cvjetače i dvadeset pet puta veće od mrkve, ali usprkos tomu ima slab potenci­jal u borbi protiv raka. Na isti bi način bilo pogrešno zaključiti da šalica kave, koja ima deset puta veći sadržaj antioksidansa nego čaša soka od naranče, pruža neku važniju zdravstvenu dobrobit. Dakle, iako su antioksidacijska svojstva zajednička odlika brojnih namirnica biljnoga podrijetla i svakako mogu pridonijeti procesu suprotstavljanja djelovanju slobodnih radikala, posebice što se tiče oksi­dacije stijenke krvnih žila koja je korijen brojnih bolesti krvožilnog sustava, ipak moramo biti svjesni ograničenosti ove teorije i prestati gledati na spomenute namirnice samo kao na izvor antioksidansa.

S druge strane, prednost prehrane koja se zasniva na svakodnevnom unošenju terapijskih namirnica u velikoj je raznovrsnosti načina djelo­vanja sastojaka takvih namirnica. Daleko od toga da su to samo neutralizatori slobodnih radikala, jer fitokemijske tvari imaju sposobnost ciljanja upravo na niz specifičnih procesa koji su povezani s razvojem raka (slika 21.), a neke od tih molekula djeluju čak i na više razina. Neke aktivne tvari, kao što su one iz luka ili kupusa, djeluju tako što sprječavaju pokretanje kancerogenih supstancija, dok druge, kao što su određeni polifenoli, resveratrol, kurkumin, katehini ili genistein, sprječavaju rast tumora izravno blokirajući formiranje novih krvnih žilica nužnih za rast tumora. Na mnoštvo načina ti su procesi koje pokreću sastojci iz hrane isto­vjetni djelovanju sintetičkih molekula koje se danas proizvode kao lijekovi, što još jednom pokazuje u kojoj mjeri namirnice bogate antikancerogenim molekulama imaju slično djelovanje kao i lijekovi. Takva kombinacija fitokemijskih tvari ostavlja, dakle, tumoru malo šanse za razvoj jer početnom eliminacijom mutacijske aktivnosti kancerogenih sastojaka i kontroliranjem rasta mikroskopskih tumora, koji su se inače mogli dalje razvijati, ove tvari uspi­jevaju potencijalne tumore zadržati u primi­tivnom stadiju u kojem nisu štetni za organizam.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: