Cijepljenje i preboljela bolest ne ostavljaju trajni imunitet, pa osoba može ponovno oboljeti od hripavca.

U današnje vrijeme hripavac (pertusis, magareći kašalj, kukurikavac) je endemska bolest. Godišnje se u svijetu prijavi oko 60 milijuna slučajeva s čak više od pola milijuna smrtnih ishoda. Uzročnik hripavca je bakterija Bordetella pertussis, s tim da se u vrlo malom postotku kao uzročnik javlja i Bordetella parapertussis. Za razliku od ostalih respiratornih zaraznih bolesti, koje su uglavnom vezane uz hladnije doba godine, hripavac se najčešće javlja u proljetnim i ljetnim mjesecima.

Prije ere cijepljenja, najviše su obolijevala djeca od prve do pete godine života i ona školske dobi, a danas je gotovo 50 posto oboljelih mlađe od godinu dana, s tim da je bolest u toj dobnoj skupini osobito teškog tijeka.

Izvor zaraze je bolestan čovjek, često adolescent ili odrasla osoba, koja boluje od neprepoznata hripavca. Bolest se prenosi kapljičnim putem. Nakon ulaska u dišni sustav novog domaćina, bakterije se brzo "hvataju" za sluznicu, razmnožavaju i počinju producirati toksine i druge biološki aktivne tvari. Jedna od najvažnijih posljedica infekcije u dišnom sustavu je oštećenje i poremećaj funkcije respiratornog epitela s posljedičnim stvaranjem gustog i žilavog sekreta te poremećajem normalna procesa čišćenja dišnog sustava i izbacivanja sekreta. Bolest je vrlo zarazna, a infekcioznost najveća u početku, kad još nema tipičnih napada kašlja. Cijepljenje, odnosno preboljela bolest ne ostavljaju trajni imunitet, pa osoba može ponovno oboljeti od hripavca.

Dramatična manifestacija bolesti

Hripavac je dugotrajna bolest i u klasičnom tijeku može se podijeliti u tri stadija - kataralni, paroksizmalni i stadij rekovalescencije. Svaki traje oko dva tjedna, a nerijetko i dulje. Nakon inkubacije koja traje tri do 12 dana, nastupa kataralni stadij bolesti. On obično počinje postupno, blagog je tijeka i često sliči običnoj prehladi (hunjavica, crvenilo očnih spojnica, prozirna sekrecija iz nosa, kihanje, blagi kašalj i sl.). Razlikovanju pomaže činjenica da je tjelesna temperatura često normalna, a kašalj, umjesto da nestaje, postupno se pojačava.

Paroksizmalni stadij je karakterističan za hripavac i glavno mu je obilježje kašalj. Napadaji kašlja sve su češći, osobito noću, i mogu biti vrlo dramatični. Oboljeli odjednom počinje nezadrživo kašljati u salvi iskašljaja, bez mogućnosti udaha, čineći se kao da će se ugušiti. Za to vrijeme u licu se zacrveni ili čak poplavi, oči su izbuljene i pune suza, usta otvorena, jezik isplažen i cure sline, oznojen je i nemiran. Kad se stvarno čini da će se ugušiti, nastaje snažan, dubok i glasan udisaj, koji svojim zvukom podsjeća na glasanje magarca ili kukurikanje, po čemu je bolest u narodu i dobila ime. Tijekom iskašljavanja može se izbaciti malo žilave sluzi, a na kraju je oboljeli vrlo iscrpljen.

Povraćanje poslije napadaja kašlja vrlo je često i predstavlja važan simptom u dijagnosticiranju bolesti u adolescenata i odraslih. Na vrhuncu ove faze bolesti oboljeli može imati i više od jednog napadaja tijekom svakog sata, a kašalj može biti provociran bilo čime: gutanjem, uzbuđenjem, tjelesnom aktivnošću, zvukom itd.

Važno je napomenuti da se u novorođenčadi i mlađe dojenčadi klinička slika razlikuje od navedene. U njih najčešće nema klasičnih napadaja kašlja, nego dijete odjednom prestane disati, poplavi, omlohavi, može dobiti i konvulzije, a onda se udisaji ponovno jave i postupno prelaze u normalno disanje. U navedenoj dobnoj skupini bolest je posebno teška i rizična te zahtijeva veliku pozornost.

Treći, rekovalescentni stadij (stadija oporavka), nastupa sa smirivanjem simptoma, smanjenjem broja napada i jačine kašlja, a ni izgled napada više nije tipičan. U odraslih oboljelih najčešće se ne mogu prepoznati i razlikovati pojedini stadiji, a u cijepljene djece tijek bolesti često je atipičan, tj. napadi nisu karakteristični i bolest kraće traje.

Sumnja - kašalj kao jedini simptom

Dijagnoza se postavlja na osnovi anamneze, tipične kliničke slike i rezultata određenih pretraga, ali nije je uvijek lako postaviti. U pravilu, na hripavac treba posumnjati u svakog bolesnika s kašljem kao jedinim ili vodećim simptomom, posebno kad nema ostalih pratećih simptoma, primjerice povišene tjelesne temperature, grlobolje, osipa i sl. Za konačnu potvrdu često se koriste i posebne laboratorijske pretrage, kao što su izolacija uzočnika, traženje specifičnih protutijela u krvi bolesnika...

Komplikacije

Raznolike su i česte. Mogu proći bez većih problema, ali i ostaviti trajne posljedice, pa čak završiti smrću. Glavne komplikacije su: prestanak disanja (apneja), sekundarne infekcije (upala pluća, upala srednjeg uha i sl.) i posljedice naporna kašljanja (krvarenje iz nosa, krvarenja u raznim organima, uključujući i središnji živčani sustav, pojava kile itd.). Poseban su problem abnormalnosti središnjega živčanog sustava (konvulzije, encefalopatija itd.), koje se javljaju posebno u mlađe dojenčadi. Povezane su s pojavom krvarenja i nedostatkom kisika u središnjem živčanom sustavu tijekom kašlja ili apneje.

Prognoza nije uvijek dobra

Hripavac je teška bolest. Gotovo 50 posto oboljelih mlađi su od godine dana i u toj grupi bolest je posebno teška, osobito u mlađe dojenčadi i novorođenčadi (smrtnost čak do jedan posto). Upala pluća uobičajen je uzrok smrti u svim dobnim skupinama, a promjene u središnjem živčanom sustavu mogu ostaviti trajne posljedice. U djece koja već boluju od neke srčane, neurološke, mišićne ili plućne bolesti očekivati je teži tijek bolesti.

Liječe se simptomi i uzrok

Liječenje se može podijeliti na simptomatsko i uzročno (antibiotsko). Obim, mjesto i vrijeme uvijek određuje liječnik, što za mlađu dojenčad često znači obvezno bolničko liječenje. Jedan od osnovnih ciljeva je smanjenje broja napada kašlja, pa se preporučuje mirovanje, uz što manje podražaja koji bi mogli izazvati kašalj. Uz stručnu simptomatsku terapiju, bolest se uvijek liječi i antibioticima - standardno eritromicinom.

Prevencija

Izolacija bolesnika je korisna jer je hripavac vrlo zarazna bolest. Štoviše, preporučuje se oboljelog izolirati još pet dana nakon početka antibiotske terapije.

Pasivna imunizacija, koja se postiže davanjem gotovih pripravaka specifičnih protutijela protiv uzročne bakterije, nije sigurno učinkovita.

Aktivna imunizacija može se provoditi s dvije vrste cjepiva: prvo je tzv. klasična vakcina, suspenzija mrtvih bacila Bordetelle pertussis, a drugo je tzv. acelularna vakcina, novije cjepivo spravljeno od pojedinih dijelova bakterije i posebno pročišćeno.

Acelularna vakcina najprije je proizvedena u Japanu 1981.i dosad se pokazalo da ima dobru imunogenost (sposobnost poticanja stvaranja protutujela), uz manju pojavu komplikacija od klasične vakcine. U SAD-u se koristi od 1991., a primjenjuje se i u našoj zemlji. U nas je cijepljenje obvezno od 1959. godine.

Primarno cijepljenje uglavnom se provodi u četvrtom, petom i šestom mjesecu života, s tim da je razmak između pojedinih doza četiri do šest tjedana. Ponovna vakcinacija (revakcinacija) provodi se još dva puta - nakon navršene godine dana života (obično tri, četiri tjedna nakon cijepljenja protiv ospica, rubeole i zaušnjaka - MO-PA-RU) i u četvrtoj godini života. Indikacije i kontraindikacije za cijepljenje određuje liječnik. Još jednom treba napomenuti da se cijepljenjem ne postiže trajan imunitet.

Nakon bliskog kontakta s oboljelim od hripavca, obvezno se treba javiti liječniku radi odluke o metodama prevencije pojave bolesti u izloženih osoba. U obzir dolazi preventivno davanje antibiotika kao i cijepljenje za mlađe od sedam godina, o čemu odlučuje liječnik.