Djeca uživaju igrajući se. Igrajući društvene igre djeca uvježbavaju koncentraciju, uče se držati određenih postavljenih pravila, strateški misliti i podnijeti poraz. Međutim, društvene igre većinom su natjecateljske. Činjenica da gube, odnosno, da nisu pobjednici kod mnoge je djece uzrok loše volje i frustracije. Početak gotovo uvijek izgleda odlično: dijete je potpuno koncentrirano i veseli se igri, motivirano je i zalaže se. Ako pobjedi, ostat će u tom raspoloženju. No, ako izgubi, raspoloženje se mijenja. Javlja se nezadovoljstvo, a često kod neke djece i bijes. Reakcije, ovisno o temperamentu djeteta mogu biti različite: od potištenosti, blagog izražavanja nezadovoljstva do izljeva bijesa. A roditelji koji su sudjelovali u igri? I oni često postaju bijesni na dijete, posebno ako dijete reagira žestoko. Pošalju ga u sobu, ljute se i slično.

Što bismo trebali učiniti?

Trebamo li se možda prestati igrati s djetetom ili pustiti da uvijek pobjedi, kao što to često čine djedovi i bake? Na duge staze to će dijete još više frustrirati jer će prepoznati da to nije istinito. Jednako tako, moramo u igri prema djeci biti pažljivi: ako je dijete tužno zbog toga što nije pobijedilo, nećemo se ni mi svojoj pobjedi radovati na sav glas. Često korijeni dječjeg bijesnog ponašanja i nepodnošenja gubitka leže u tomu što smo odabrali pogrešnu igru u pogrešno vrijeme i što nismo adekvatno reagirali na djetetov bijes. U igrama koje zahtijevaju određenu strategiju roditelj je u svakom slučaju u prednosti. Igre bi trebale biti primjerene dobi, tako da dijete ima istu šansu za pobjedu. Na primjer - igra "Memory". U takvoj igri roditelji često nemaju šanse. Vrlo su dobre, umjesto natjecateljskih igara tzv. kooperativne igre. Svi igrači čine jedan tim i bore se zajedno za pobjedu. Ako su u jednom timu mama, tata i dijete i ako zajedno izgube i zbog toga se ljute, dijete će lakše podnijeti frustraciju. Obje vrste igara su važne - ponekad se dijete mora boriti samo, a ponekad surađujući s drugima.

Najmlađem igraču smijemo pomagati savjetima, ovisno o potrebi igru možemo pojednostavniti ili promijeniti pravila (ali to vrijedi onda za sve). Ako dijete primijeti da njegove sposobnosti nisu dovoljne za pobjedu ili ako djetetu postavljamo previsoke zahtjeve, jasno je da će biti frustrirano. Stoga odgovornost za izbor igre leži isključivo na odraslima. Isto tako, ako dijete teško podnosi poraz, važno je sačuvati mir i pokazati razumijevanje. To će se itekako isplatiti jer kroz igru, kroz pobjedu i kroz poraz dijete skuplja dragocjena iskustva koja mu pomažu u realnoj procjeni vlastitih sposobnosti. Dijete valja utješiti i potaknuti ga na daljnju igru. Na taj se način uči i tolerancija frustracije, što je od velikog značaja za budućnost djeteta.