Facebook prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Televizija i nasilje

Televizija i nasilje

Televizija i nasilje
  • Objavljeno: Petak, 13.07.2012.
  • Broj pregleda: 343
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Učenje po modelu

Htio sam mlijeko - dali ste mi bebiron. Želio sam roditelje - dali ste mi igračke. Htio sam razgovarati - dali ste mi televizor. Htio sam učiti - dali ste mi svjedodžbu. Htio sam ljubav - dali ste mi moral. Želio sam sreću - dali ste mi novac. Tražio sam smisao - dali ste mi karijeru. Želio sam nadu - dali ste mi strah. Htio sam živjeti - i ...

Iz dnevnika jednog petnaestgodišnjaka

Učenje po modelu: Proces učenja, stjecanja novih i promjena postojećih oblika ponašanja, zasnovan na opažanju ponašanja druge osobe - modela i posljedica potkrepljenja, što ih je model svojim ponašanjem izazvao.

Televizija igra veliku ulogu u životu djece. Američka djeca (a ni naša nisu daleko od toga) gledaju TV po nekoliko sati dnevno. Na završetku srednje škole većina djece provela je više vremena pred televizorom nego u školi.

Sjedi li i vaše dijete satima pred televizorom, a vi se zabrinuto pitate djeluju li sve one scene nasilja u brojnim filmovima loše na njegovu psihu? Najradije biste mu zabranili da to gleda, ali tko je još uspio zabraniti djeci gledanje televizije, a osim toga ne znate ni kako biste to proveli u djelo. Više sati dnevno ionako provodi bez vašeg nadzora.

Zaista, djeluje li dugotrajno gledanje filmova sa scenama nasilja loše na djecu, ali i na odrasle? Odgovor, kao i uvijek kad su u pitanju ljudi, nije jednostavan i jednoznačan.

U jednom eksperimentu djeca u vrtiću imala su prigodu promatrati dvije odrasle osobe kako se igraju s velikom lutkom zvanom "Bobo". Jedna grupa djece promatrala je odraslu osobu koja je lutku ignorirala i mirno se igrala s jednom drugom igračkom. Druga grupa djece promatrala je odraslu osobu koja se ponašala nasilno na način na koji to predškolska djeca nikad ne rade. Osoba je lutku udarala u lice, čekićem po glavi, bacala ju ljutito u zrak i udarcima noge gurala po sobi. To je popratila i bijesnim povicima poput "Razbij mu nos!" i "Udri ga!"

Nakon toga i djeca su se mogla igrati s istom lutkom. No bila su u blago frustrativnoj situaciji, jer lutku nisu dobila odmah. Morala su ići po nju i dosta dugo hodati. Pokazalo se da su djeca koja su promatrala agresivni model i sama bila agresivna prema lutki. Štoviše imitirala su agresivno ponašanje modela. Udarala su lutku u lice i po glavi, bacala ju u zrak, gurala nogama i pritom bijesno uzvikivala!

Dakle, promatranje agresivnog ponašanja odrasle osobe potaknulo je isto takvo ponašanje u djece. No, u ovom eksperimentu djeca su model - osobu promatrala u živo. Hoće li rezultati biti isti i kad je u pitanju televizija?

U jednom drugom eksperimentu djeca nižih razreda gledala su dva kratka odlomka iz filmova. Jedna grupa djece gledala je odlomak iz serije "Nedodirljivi". To je serija o vladinim agentima koji se tridesetih godina ovog stoljeća bore protiv organiziranog kriminala. Scena je sadržavala jednu potjeru, dvije tučnjave, dva pokušaja ubojstva iz pištolja i jedan nožem. Druga grupa gledala je odlomak o atletskom natjecanju koji je bio vrlo dinamičan, ali nenasilan.

Nakon gledanja odlomaka, djeci je pokazana siva metalna kutija sa žicama koje su prolazile kroza zid. Na kutiji su bile dvije tipke: crvena, na kojoj je pisalo "povrijediti" i zelena s natpisom "pomoći". Djeci je rečeno da u susjednoj sobi jedno dijete igra igru u kojoj treba okrenuti ručku koja je očito žicama povezana sa sivom kutijom. Svako dijete moglo je stisnuti samo jednu tipku. Ako bi stislo zelenu tipku time bi pomoglo djetetu da lakše okrene ručku, a ako bi pritisnulo crvenu tipku ručka bi postala prevruća i dijete bi se ozlijedilo.

Kako su se djeca ponašala? Pokazalo se da su djeca koja su gledala nasilne scene bila sklonija pritisnuti crvenu tipku i time "ozlijediti" nepoznato dijete u susjednoj sobi. U kasnijoj igri ta djeca su također bila i agresivnija od one koja su promatrala nenasilne scene. Ove tendencije bile su posebno izražene u mlađe djece.

I kasnija istraživanja pokazala su povezanost između gledanja televizijskog programa s nasilnim scenama i agresivnosti, ali je otkriveno da su u igri i neki drugi faktori. Do povećanja agresivnosti dolazi osobito u djece koja su nepopularna među svojim vršnjacima, koja imaju loš školski uspjeh, izrazito se identificiraju s likovima u TV filmovima i vjeruju da ono što se prikazuje u tim filmovima odražuje stvaran život. Agresivnost je bila povećana i u djece čiji roditelji su koristili fizičko kažnjavanje. Dakle, roditelj koji udari svoje dijete zato što se ponašalo agresivno samo potvrđuje djetetov stav da je agresija pravo "rješenje" problema!

  • Neki efekti televizijskog nasilja, čini se, traju godinama. Najbolja prognoza agresivnosti u 427 mladića i djevojaka čije su navike gledanja televizije bile proučavane kada su imali 8 godina, bila je količina nasilja u TV emisijama koje su tada gledali!
  • Od 1982. do 1987. prikazivanje ratnih crtića na američkoj TV povećalo se sa 1.5 sat tjedno na 48 sati tjedno. Prosječno dijete vidi preko 250 takvih crtića godišnje. U tom razdoblju se prodaja ratnih igračaka povećala sedam puta!
  • U jednom malom kanadskom mjestu u kojem nije bilo televizije, značajno se povećala i verbalna i fizička agresivnost nakon njezina uvođenja.

Što se može učiniti?

Dakle, ako vaše dijete "guta" ogromne količine filmova sa scenama nasilja možete mu to zabraniti. Vjerojatno nećete biti baš uspješni. Ali možete učiniti i sljedeće:

Ne buljite i sami satima u "čarobnu kutiju". Ukoliko to činite vi, isto će činiti i vaša djeca. Roditelji su za djecu, osobito za onu mlađu, najsnažniji modeli. Zapamtite da se vaša djeca ponašaju prema onomu što činite, a ne prema onomu što govorite!

Postavite granice! Doznajte koliko sati tjedno vaše dijete gleda televiziju i nemojte se skanjivati da to vrijeme smanjite. Stručnjaci preporučuju jedan do dva sata dnevno.

Planirajte gledanje televizijskog programa. Pomozite djetetu da na TV gleda kao na kino, a ne da do u beskonačnost "vrti" programe. Uključite TV kada je na programu emisija koju dijete želi gledati, a onda ga isključite. Porazgovarajte s djetetom o onomu što je gledalo.

Gledajte TV zajedno s djetetom.  Razgovarajte s njim o onomu što ste gledali. Važno je naglasiti razliku između filma i stvarnog života. Možete to postići ako razgovarate s djetetom o tomu kako su pojedine scene u filmu snimljene i kako se postižu određeni efekti (eksplozije, krv, ozljede). To će djetetu biti zanimljivo i potaknuti ga da vidi razliku između filma i stvarnog života. Ako ne znate ništa o tomu kako se snimaju filmovi - naučite! Možda će i vama biti korisno!

Ne koristite TV umjesto baby-sittera. Iako gledanje TV može umiriti dijete i nekoliko sati i tako vas "riješiti problema", na duži rok imat ćete ih - više! Umjesto TV ponudite djeci nešto drugo: izlete, igre, sport, čitanje, hobije i drugo. Od malih nogu potičite dijete da se druži s vršnjacima. Dijete koje je popularno među svojim vršnjacima manje će vremena provoditi uz televiziju, bit će manje frustrirano, a time i manje agresivno.

Ukoliko, uza svu vašu pomoć i podršku, dijete ima loš školski uspjeh - pomozite mu da nađe neko drugo područje na kojem će se dokazati. Možda je to sport, glazba, ples, amaterska gluma, kompjuterske igre, pjevanje, crtanje grafita... Potaknite dijete da se bavi aktivnošću koju voli i koja mu ide. I na taj način manje će vremena provoditi pred televizorom, upoznat će nove vršnjake i steći samopouzdanje.

Dijete mi je agresivno. Je li to normalno?

Novorođena djeca obično ne pokazuju agresivno ponašanje, dakle neprijateljsko ponašanje s ciljem da nekoga povrijede ili uspostave dominaciju.

Djeca između druge i pete godine pokazuju agresivno ponašanje, koje je uglavnom vezano uz borbu oko igračaka i kontrolu prostora. Manja količina agresivnosti u ovoj dobi je normalna, i djeca koja se bore su obično najdruštvenija i najsposobnija. Izgleda da je sposobnost iskazivanja određene količine agresivnosti nužan korak u socijalnom razvoju djeteta.

Ipak, kako djeca rastu, od druge do pete godine, postaju sve sposobnija izražavati se riječima, tako da se frekvencija, intenzitet i trajanje agresivnih epizoda postupno smanjuju.

Nakon šeste i sedme godine većina djece postaje manje agresivna, jer empatija postupno zamjenjuje egocentrizam. Djeca su sad u stanju staviti se na tuđe mjesto, razumjeti zašto se netko ponaša na određeni način i pronaći pozitivan način za odnos s drugom djecom.

Televizija i realnost

Što odrasli ljudi uče gledajući TV?

Istraživanja pokazuju da odrasli ljudi koji gledaju TV više od četiri sata dnevno  često stvaraju nerealnu, stereotipnu sliku svijeta. Tako američki ljubitelji TV programa vjeruju kako je postotak starih ljudi u populaciji mali, kako je veliki broj ljudi visoko obrazovan (liječnici su ili odvjetnici), te kako je šansa da postanete žrtvom nasilničkog napada na ulici izuzetno velika.

Ovo  je  točno  samo  na  televiziji.  To vjerojatno i sami znate ako gledate mnogobrojne američke TV serije. U realnosti - starih ljudi ima mnogo više nego u TV serijama, liječnici i odvjetnici su relativna rijetkost a šansa da vas na ulici ubiju ipak nije velika.

Na kraju napomenimo da utjecaj televizije nije uvijek ovako negativan kao što bi se to iz ove priče moglo zaključiti. Televizija sigurno ima i svojih pozitivnih strana (inače je ljudi vjerojatno ipak ne bi toliko gledali). Isto tako, agresivnost se ne uči isključivo preko televizije. Obitelj, prijatelji i susjedstvo mogu biti isto tako uspješni modeli.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi:

www.iep.hr 

Preuzmite CentarZdravlja vodič

Godišnji horoskop za 2017. godinu

Slanjem vodiča na odabranu e-mail adresu suglasni ste sa prijavom na CentarZdravlja newsletter.

Komentari