Facebook prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Omogućite djetetu doživljaj uspjeha

Omogućite djetetu doživljaj uspjeha

Omogućite djetetu doživljaj uspjeha
  • Objavljeno: Ponedjeljak, 16.07.2012.
  • Broj pregleda: 291
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Jeste li kada, ležeći na morskoj obali, gledali neko dijete koje je upravo naučilo plivati, roniti, plutati na leđima, skakati na glavu ili neku sličnu vještinu? Vjerojatno i danas možete dozvati u sjećanje oduševljene povike Maaamaaa! Taaataaa! Viiidiii me! Oduševljenje je trajalo satima, dijete je beskonačno ponavljalo naučenu vještinu i, naravno, željelo je da svi oko njega to vide.

Ništa ne djeluje tako dobro na razvoj samopouzdanja kao uspjeh. Osjećaj samopouzdanja najveći je kad dijete pokuša učiniti nešto što mu je teško, jako se oko toga potrudi i tada, nakon više pokušaja, uspije. Tada se javlja ideja Ako se zaista potrudim, mogu uspjeti! To je tipičan način razmišljanja samopouzdanih ljudi.

Stoga djeci moramo omogućiti da dožive uspjeh. Moramo ih dovoditi u različite situacije kako bi otkrila u čemu su dobra. Naravno, pritom im moramo pomagati ali ne više nego što je potrebno.

Dakle, dobro je da svojoj djeci od ranih nogu omogućite okolinu koja je poticajna za razvoj njihovog samopouzdanja. Mnogi roditelji nažalost nemaju puno izbora glede kreiranja posebnog okruženja gdje će razvijati samopouzdanje svoje djece. Mnogi pak tomu i ne poklanjaju pažnju čak i ako imaju uvjete - zato jer ne znaju.

Idealno je kad dijete ima prostor za svoja istraživanja i poduhvate, bez opasnosti da se pritom:

  • skotrlja niz stepenice
  • popije sredstvo za čišćenje
  • napravi veliko pospremanje mamine torbe i pojede dokumente
  • razbije kristalnu vazu
  • prolije po sebi vruću kavu
  • ošiša psa (ili mlađu sestru)

Sve su to, naime, stvari koje se mogu predvidjeti (dobro, većina njih) i - spriječiti. Jednostavnije je skloniti kristal nego dijete stalno u stopu pratiti i vikati: "Ne to!", "Fuj ono!" i sl. Takva isprepadavanja obeshrabrivat će dječja istraživanja i pouzdanje u sebe, a za roditelje su iscrpljujuća.

Označite opasna područja u stanu, npr. ljepljivom trakom onemogućite pristup u neke ladice, na stolu i kuhinjskim elementima povucite crtu (može čak i doslovno) ispod koje ne smijete stavljati ništa čime bi se dijete moglo ozlijediti.

Ipak, imajte stalno na umu: dijete raste i razvija se. Treba mu vaš oslonac, crte trebaju postojati, no - pomičite ih; pomognite mu da se razvija s osjećajem sigurnosti i samopouzdanja.

Svaki put kad naučite dijete novu vještinu - voziti bicikl ili koristiti računalo - učinili ste veliku stvar za njegovo samopouzdanje.

Naučite dijete da se uspoređuje samo sa sobom

Mnogi roditelji i učitelji uspoređuju djecu i stalno naglašavaju tko je u nečemu najbolji. Naravno da to čine s dobrom namjerom jer se nadaju da će uspjeh jednog djeteta potaknuti i ostale da se više trude. No, iako su namjere dobre one nas često (kao što kaže stara izreka) vode u pakao.

Naime, na samom vrhu ima mjesta samo za jedno ili nekoliko djece. Prvi u nekoj utrci je pobjednik, sljedeća dvojica još se mogu smatrati uspješnima - no svi ostali su gubitnici. Ako dijete stalno uspoređuju samo sa najboljima, vrlo je vjerojatno da će se početi osjećati nesposobno, glupo i neuspješno, a o samopouzdanju da i ne govorimo. No, ako naučimo dijete da se uspoređuje samo sa sobom možemo izbjeći te negativne posljedice. U primjeru utrke, dijete koje je stiglo čak i zadnje, ali je postiglo svoj najbolji rezultat nije neuspješno - ono je uspješno jer je trčalo bolje nego ikad prije.

Može vam se nametnuti pitanje Pa u čemu je razlika? I u jednom i u drugom slučaju dijete je stiglo zadnje na cilj! Razlika ipak postoji i ona je u osjećajima. U prvom slučaju dijete se osjeća loše, neuspješno i to ga može navesti da odustane ili da se više ne trudi. U drugom slučaju, dijete ipak osjeća neki uspjeh (pa bolji sam nego do sada) i to ga može potaknuti da i dalje pokušava (ako sam do sada napredovao, možda ću i dalje napredovati pa ću jednoga dana osvojiti prvo mjesto). Ne pričamo koješta: upravo je tim putom prošla Wilma Rudolph, dobitnica triju zlatnih olimpijskih medalja za trčanje. Kad je s trinaest godina počela trčati i dugo bila daleko najslabija od svih u školi, molili su ju da prestane. Naime, već je dovoljno veliko čudo bilo to što je uopće prohodala: lijeva joj je noga zbog teške bolesti bila paralizirana i nosila je na njoj protezu!

Naravno da je djeci teško ne uspoređivati se s drugima, a roditelji se vrlo lako uključuju u to. No, stalno uspoređivanje i natjecanje na duži rok donosi više štete no koristi. Zašto?

Što god dijete dobro učinilo uvijek će biti netko tko je u tome bolji od njega. Ako dobije peticu iz matematike, uvijek ima netko tko je isto dobio peticu, ali istovremeno ide i na natjecanja i osvaja nagrade. Ako dijete napiše pjesmu koja je objavljena u školskom listu, uvijek ima netko čija pjesma je objavljena u "boljem" časopisu itd.

Također, ako naučimo dijete da se vrednuje samo po tuđim kriterijima, ono nikad neće imati svojih kriterija i uvijek će mu biti potreban netko drugi da mu kaže je li nešto učinilo dobro ili ne.

I na kraju, uspoređivanje s drugima ne uzima u obzir koliko se dijete trudilo. Može se dogoditi da zbog jedne pogreške višemjesečni trud padne u vodu i da dijete zaključi kako se uopće i ne vrijedi truditi. A to sigurno nije stav koji će mu pomoći u životu.

Komentari