Zašto se to događa?

Napadaji panike nisu rijetki, kao što možda mislite - stručnjaci procjenjuju da će više od četvrtine ljudi tokom svog života doživjeti barem jedan. Oni često dolaze naglo i bez upozorenja, ali istraživanja su pokazala da su napadi ponekad potaknuti visoko stresnim događajima. "U pacijenata koji imaju poremećaj panike, šest do osam mjeseci prije prvog napada došlo je do nekog stresnog događaja, bilo da se radi o gubitku voljene osobe, bilo zbog promjene posla, selidbe, razvoda, pa čak i braka ili trudnoće, što je na neki način gubitak vašeg dotadašnjeg načina života", kaže doktor Wilson Reid klinički psiholog u Sjevernoj Karolini, te autor knjige „Don't Panic: Taking Control of Anxiety Attacks".

"Kad doživite gubitak ili previše promjena prebrzo, lako je izgubiti tlo pod nogama", kaže Pauline Boss, stres terapeut i autorica knjige „Loss, Trauma, and Resilience: Therapeutic Work with Ambiguous Loss". "Ne možete riješiti problem, nemate kontrolu i počnete paničariti." Ako ste skloni napadajima panike stres se nagomilava u vama, sve dok vas, konačno ne preplavi.

Svatko može biti pod stresom ili iskusiti gubitak. Zašto neki od nas završe dišući u vrećicu dok se drugi mogu opustiti uz nekoliko pića ili PlayStation? Stručnjaci još ne znaju točno zašto ili kako stres kod nekih rezultira napadom, ali neki vjeruju da je stvar u neuronima. "Jedna teorija kaže da su u nekih ljudi  dijelovi mozga odgovorni za obradu emocija i straha u stanju preuzbuđenosti", kaže Wilson. "Ovo može u mozgu označiti ne prijeteći, svakodnevni strea kao vrlo opasan i pokrenuti lažni alarm". Ponekad je ovaj iracionalni odgovor genetski. Možemo ga nazvati nasljednom sklonosti.

Skeniranje mozga pokazuje da se isti hormoni stresa koji se aktiviraju tijekom borbe za goli život aktiviraju i  tijekom napada panike. Za to postoje dva moguća krivca: adrenalina i noradrenalin. "Ti hormoni se luče kada ste suočeni sa lavom ili medvjedom, evolucijski rečeno", kaže liječnica Lindsay Kiriakos, sa Neuropsihijatrijskog instituta na UCLA autorica knjige „Panic Disorder: How to Fight Back and Win". Oba hormona ubacuju vašu cirkulaciju i dišni sustav u pripremu za akciju. S pumpanjem ogromnih količina kisika u mišiće i mozak, možete brzo reagirati na ubojitu opasnost. "Problem je u tome što se tijekom napada panike ova ekstremna reakcija događa bez prisutnosti bilo kakve vanjske prijetnje," kaže Kiriakos. Bez stvarnog neprijatelja na kojeg bi reagirali, ubrzano disanje i napetost mišića se može pretvoriti u hiperventilaciju i drhtanje. "Nemogućnost da shvatite što se događa s vama, kao i zbunjenost mogu biti zastrašujući," kaže Kiriakos.

Neki znanstvenici tvrde da možemo kriviti noradrenalin za tu zbunjenost. Kada taj hormon udari u prednji režanj mozga koji je povezan s prosuđivanjem i razumom, između ostalog, umanjuje vašu sposobnost da racionalno prosuđujete. U nemogućnosti da shvatite što se događa, pretpostavljate najgore: da umirete ili imate srčani udar. U stvari, prema jednoj studiji iz 2003, osobe s poremećajem panike imaju znatno veću vjerojatnost da završe u bolnici zbog bolova u prsnom košu.

Ono što najviše zabrinjava pogođene paničnim napadom je to da nisu radili ništa neuobičajeno ili naporno. Nema očitih okidača za napad. To je zajedničko svim spontanim napadima panike - nisu povezan sa situacijama koje izazivaju strah, kaže Jordan, W. Smoller, liječnik i izvanredni profesor psihijatrije na Harvard Medical School.
U drugim slučajevima, lakše je povezati napad sa stanjem osobe.

Napad panike može se dogoditi kada se osoba susreće s nečim što izaziva fobiju, kao kada primjerice klaustrofob ulazi u zatvoren prostor. Astmatičari mogu iskusiti napad panike na prvi znak ponestajanja daha. Tvari kao kofein, nikotin, i drugi lijekovi mogu proizvesti reakcije slične napadu panike (npr. nekoliko šalica espresso) koji ljudi podložni napadima panike interpretiraju kao opasne. "Oko trećine do polovine pacijenata prvi napad panike doživji  dok konzumira neki stimulans, poput marihuane", kaže Kiriakos.