Facebook prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Televizija i nasilje

Televizija i nasilje

Televizija i nasilje
  • Objavljeno: Subota, 19.03.2011.
  • Broj pregleda: 2.654
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Učenje po modelu

Htio sam mlijeko - dali ste mi bebiron. Želio sam roditelje - dali ste mi igračke. Htio sam razgovarati - dali ste mi televizor. Htio sam učiti - dali ste mi svjedodžbu. Htio sam ljubav - dali ste mi moral. Želio sam sreću - dali ste mi novac. Tražio sam smisao - dali ste mi karijeru. Želio sam nadu - dali ste mi strah. Htio sam živjeti - i ...

Iz dnevnika jednog petnaestgodišnjaka

 

Učenje po modelu: Proces učenja, stjecanja novih i promjena postojećih oblika ponašanja, zasnovan na opažanju ponašanja druge osobe - modela i posljedica potkrepljenja, što ih je model svojim ponašanjem izazvao.

Televizija igra veliku ulogu u životu djece. Američka djeca (a ni naša nisu daleko od toga) gledaju TV po nekoliko sati dnevno. Na završetku srednje škole većina djece provela je više vremena pred televizorom nego u školi.

Sjedi li i vaše dijete satima pred televizorom, a vi se zabrinuto pitate djeluju li sve one scene nasilja u brojnim filmovima loše na njegovu psihu? Najradije biste mu zabranili da to gleda, ali tko je još uspio zabraniti djeci gledanje televizije, a osim toga ne znate ni kako biste to proveli u djelo. Više sati dnevno ionako provodi bez vašeg nadzora.

Zaista, djeluje li dugotrajno gledanje filmova sa scenama nasilja loše na djecu, ali i na odrasle? Odgovor, kao i uvijek kad su u pitanju ljudi, nije jednostavan i jednoznačan.

U jednom eksperimentu djeca u vrtiću imala su prigodu promatrati dvije odrasle osobe kako se igraju s velikom lutkom zvanom "Bobo". Jedna grupa djece promatrala je odraslu osobu koja je lutku ignorirala i mirno se igrala s jednom drugom igračkom. Druga grupa djece promatrala je odraslu osobu koja se ponašala nasilno na način na koji to predškolska djeca nikad ne rade. Osoba je lutku udarala u lice, čekićem po glavi, bacala ju ljutito u zrak i udarcima noge gurala po sobi. To je popratila i bijesnim povicima poput "Razbij mu nos!" i "Udri ga!"

Nakon toga i djeca su se mogla igrati s istom lutkom. No bila su u blago frustrativnoj situaciji, jer lutku nisu dobila odmah. Morala su ići po nju i dosta dugo hodati. Pokazalo se da su djeca koja su promatrala agresivni model i sama bila agresivna prema lutki. Štoviše imitirala su agresivno ponašanje modela. Udarala su lutku u lice i po glavi, bacala ju u zrak, gurala nogama i pritom bijesno uzvikivala!

Dakle, promatranje agresivnog ponašanja odrasle osobe potaknulo je isto takvo ponašanje u djece. No, u ovom eksperimentu djeca su model - osobu promatrala u živo. Hoće li rezultati biti isti i kad je u pitanju televizija?

U jednom drugom eksperimentu djeca nižih razreda gledala su dva kratka odlomka iz filmova. Jedna grupa djece gledala je odlomak iz serije "Nedodirljivi". To je serija o vladinim agentima koji se tridesetih godina ovog stoljeća bore protiv organiziranog kriminala. Scena je sadržavala jednu potjeru, dvije tučnjave, dva pokušaja ubojstva iz pištolja i jedan nožem. Druga grupa gledala je odlomak o atletskom natjecanju koji je bio vrlo dinamičan, ali nenasilan.

Nakon gledanja odlomaka, djeci je pokazana siva metalna kutija sa žicama koje su prolazile kroza zid. Na kutiji su bile dvije tipke: crvena, na kojoj je pisalo "povrijediti" i zelena s natpisom "pomoći". Djeci je rečeno da u susjednoj sobi jedno dijete igra igru u kojoj treba okrenuti ručku koja je očito žicama povezana sa sivom kutijom. Svako dijete moglo je stisnuti samo jednu tipku. Ako bi stislo zelenu tipku time bi pomoglo djetetu da lakše okrene ručku, a ako bi pritisnulo crvenu tipku ručka bi postala prevruća i dijete bi se ozlijedilo.

Kako su se djeca ponašala? Pokazalo se da su djeca koja su gledala nasilne scene bila sklonija pritisnuti crvenu tipku i time "ozlijediti" nepoznato dijete u susjednoj sobi. U kasnijoj igri ta djeca su također bila i agresivnija od one koja su promatrala nenasilne scene. Ove tendencije bile su posebno izražene u mlađe djece.

I kasnija istraživanja pokazala su povezanost između gledanja televizijskog programa s nasilnim scenama i agresivnosti, ali je otkriveno da su u igri i neki drugi faktori. Do povećanja agresivnosti dolazi osobito u djece koja su nepopularna među svojim vršnjacima, koja imaju loš školski uspjeh, izrazito se identificiraju s likovima u TV filmovima i vjeruju da ono što se prikazuje u tim filmovima odražuje stvaran život. Agresivnost je bila povećana i u djece čiji roditelji su koristili fizičko kažnjavanje. Dakle, roditelj koji udari svoje dijete zato što se ponašalo agresivno samo potvrđuje djetetov stav da je agresija pravo "rješenje" problema!

  • Neki efekti televizijskog nasilja, čini se, traju godinama. Najbolja prognoza agresivnosti u 427 mladića i djevojaka čije su navike gledanja televizije bile proučavane kada su imali 8 godina, bila je količina nasilja u TV emisijama koje su tada gledali!
  • Od 1982. do 1987. prikazivanje ratnih crtića na američkoj TV povećalo se sa 1.5 sat tjedno na 48 sati tjedno. Prosječno dijete vidi preko 250 takvih crtića godišnje. U tom razdoblju se prodaja ratnih igračaka povećala sedam puta! 
  • U jednom malom kanadskom mjestu u kojem nije bilo televizije, značajno se povećala i verbalna i fizička agresivnost nakon njezina uvođenja.
Preuzmite CentarZdravlja vodič

Godišnji horoskop za 2017. godinu

Slanjem vodiča na odabranu e-mail adresu suglasni ste sa prijavom na CentarZdravlja newsletter.

Komentari

Najnovije

Najčitanije