Uretritis najčešća upala

Otkriće antibiotika znatno je pridonijelo uspjehu liječenja upalnih bolesti. Tijekom vremena gotovo su nestale neke bolesti koje su, ne tako davno, predstavljale velik problem. Takvu sudbinu doživjela je urogenitalna tuberkuloza. Istodobno se, osobito u posljednjih tridesetak godina, javljaju novi oblici upalnih infektivnih bolesti mokraćnog sustava. Osobito valja naglasiti spolno prenosive infekcije.

U praksi se najčešće viđa bakterijska upala urogenitalnog sustava. Upala uzrokovana mikroorganizmima najčešće nastaje uzlaznom kolonizacijom crijevnih bakterija iz donjeg dijela mokraćne cijevi (uretre) prema mokraćnom mjehuru, dovodeći tako do upalne reakcije mokraćne cijevi (uretritis) i sluznice mokraćnog mjehura (cistitis). To su najčešće bolesti koje se zajednički nazivaju "upalna bolest donjeg mokraćnog sustava" s obzirom na to da se, barem u žena, bez iznimke javljaju istodobno.

U muškaraca je cistitis iznimno rijetka bolest, a najčešća upalna reakcija, osobito u mlađih, spolno aktivnih muškaraca je uretritis. Može ga izazvati uzročnik gonoreje, kad govorimo o specifičnom uretritisu, a u posljednje su vrijeme češće infekcije klamidijom i mikoplazmom koje dovode do nespecifična uretritisa. Te dvije vrste infekcija ubrajaju se u spolno prenosive bolesti, ali se simptomatologijom razlikuju u muškaraca i žena. Većina žena inficirana klamidijom (nespecifični klamidijski cervicitis) ne pokazuje nikakve simptome upale. Posljedica takve dugotrajne asimptomatske infekcije može biti sterilitet zbog začepljenja jajovoda. Infekcija istim uzročnikom u muškaraca obvezno dovodi do tegoba zbog upale sluznice mokraćne cijevi i ne može biti asimptomatska.

Neliječena upala uretre u muškaraca može se proširiti u prostatu (bakterijski prostatitis) ili sjemenovodom u epididimis (epididimitis). Akutni oblici prostatitisa i epididimitisa su bolesti praćene općim simptomima (povišena tjelesna temperatura, malaksalost, znaci toksemije), za razliku od uretritisa i cistitisa, kod kojih nema tih simptoma.

Velik broj muškaraca ima postavljenu dijagnozu kroničnog prostatitisa. Pod tim nazivom najvjerojatnije postoje različite bolesti, pa je bitno razlučiti bakterijski prostatitis od nebakterijskog oblika jer terapijska nastojanja antibiotskom terapijom neće dati zadovoljavajuće rezultate ako uzrok tegoba nije mikroorganizam. Neobično je važno bakteriološkim pretragama dokazati da je riječ o bakterijskoj bolesti i tako usmjeriti liječenje. Naime, znatan broj mlađih muškaraca s nespecifičnim smetnjama mokrenja ima dijagnozu kroničnog prostatitisa (što u nas još uvijek implicira bakterijski uzrok) i liječi se antibioticima, iako nema bakterioloških dokaza o infektivnom uzroku bolesti. Većina njih najčešće ima samo funkcijske smetnje mokrenja, pa liječenje antibiotikom može polučiti samo negativne učinke.

Daljnjim širenjem bakterijske infekcije iz donjeg urotrakta prema bubrezima razvit će se upala bubrega (pijelonefritis). Nju gotovo redovito prate opći simptomi i zahtijeva dovoljno dugo liječenje da se uništi uzročni mikroorganizam i spriječi ponovna pojava bolesti ili nastanak daljnjih komplikacija, poput kroničnog pijelonefritisa, apscesa bubrega ili perinefritičkog apscesa.