Uvod

Svaki čovjek negdje duboko u sebi zna kako je to osjećati se ranjivo, izloženo, krhko.

Svatko od nas je došao na svijet kao potpuno nesvjesno biće. Bili smo izloženi raznim iskustvima iz vanjskog svijeta, a jedino kako smo mogli reagirati bilo je refleksno trzanje nožicama i rukama. U stanju potpune bespomoćnosti, upijali smo stvarnost. Bili smo slatke, minijaturne, krajnje povredive i ovisne bebe. Sada, dvadeset, trideset, pedeset godina kasnije je lako intelektualno promišljati o strahovima novorođenčadi i djece. Iz sigurne pozicije odraslih ljudi, može se činiti kao da ih nikada nije ni bilo. A tada, dok smo bili ljudska mladunčad veličine štruce kruha, i ugodni i neugodni podražaji su nas sasvim preplavljivali. Baš kao što smo bili opušteni i stopljeni u sigurnom zagrljaju roditeljske ljubavi, tako smo znali od glave do pete biti u grču straha od gubitka ili opasnosti. To su iskustva koja nosi svatko od nas u srži svog biološkog postojanja.