Strah od smrti

Većina ljudi živi praveći se da smrt ne postoji. Smrtnost se negira i ignorira, što dovodi do toga da pomisao na nju samo postaje još strašnija. To je dio našeg kolektivnog nasljeđa - prešutni dogovor da se o smrti nerado ili nikako razgovara. Zatvaranje očiju pred smrtnošću uvelike narušava kvalitetu života, jer - dok je smrt tabu tema i život je tabu tema. Čovjek koji je svjestan ograničenosti vremena koje ima za ispunjavanje svojih životnih ciljeva i želja ne spava, jer ne želi propustiti život.

Smrt u psihološkom smislu ima drugačije značenje. Kako bi došlo do unutarnje transformacije, nužna je smrt postojeće slike o sebi. To znači da ja ovakav kakav jesam (ili ovakva kakva jesam) moram na neki način umrijeti i ponovo se roditi. A postojeća slika o sebi umire kada nekom dopustimo da nas vidi i doživi drugačijima nego što smo sami sebe navikli vidjeti. Na primjer, ako za sebe mislim da sam površna i nezanimljiva osoba, onda doslovno moram povjerovati nekom kada mi kaže da sam interesantna. Na taj način počinjem na novi način vjerovati u sebe i nakon toga se kao produkt tog novog kontakta zaista počinju buditi novi zanimljivi aspekti moje osobnosti koji su do tada bili zatomljeni, neprepoznati, neotkriveni.

Dakle, ključ je u povjerenju. Kod ljudi koji imaju strah od bliskosti, povjerenje je nešto što izaziva golemi strah. Pri tome je strah od bliskosti ustvari strah od gubitka. Za ljude s tim problemom, najgore je "imati pa nemati". Zato se čini da je bolje nikada ne imati bliskost, jer kad ju stalno nemate - onda je sve "u redu", vlada poznata hladnoća i nema opasnosti od razdvajanja. No, sve dok životom upravlja strah, život je nalik zatvoru ? izbori su suženi, a stvarnost suhoparna.