Ciklotimični poremećaj dio je skupine poremećaja raspoloženja. U poremećaje raspoloženja ubrajamo:

• depresivni poremećaj (unipolarni, kada je prisutna samo depresija)
• bipolarni afektivni poremećaj tip I (barem jedanput u životu, a obično i više puta, prisutna manična epizoda uz depresivne epizode)
• BAP II (barem jedanput u životu, a obično više puta, prisutna hipomanična, blaža epizoda povišenog raspoloženja uz više depresivnih epizoda)
• distimični poremećaj (nedovoljno jako izražena depresija koja traje veći dio života)
• ciklotimija (nedovoljno jako izražena hipomanija uz nedovoljno jako izraženu depresiju koje se veći dio života izmjenjuju)
• premenstrualni disforični sindrom i neki drugi rjeđi poremećaji.

Poremećaji raspoloženja zanimljivi su široj javnosti jer su kao skupina drugi po učestalosti unutar psihijatrijskih bolesti, odmah iza skupine anksioznih poremećaja. Mnogi poremećaji i jedne i druge skupine manifestiraju se često i miješanim simptomima, tj. oboljeli ima i anksiozne simptome i simptome bilo sniženog bilo povišenog, raspoloženja. Prema definiciji, svi psihijatrijski poremećaji vrlo negativno utječu na radno socijalno i obiteljsko funkcioniranje. Neki više od drugih.

Klasična depresija ili manija obično su toliko teške da zbog izrazito otežanog funkcioniranja i vrlo izraženih simptoma, jasno vidljivih čak i laicima, zahtijevaju stručnu pomoć psihijatra, hospitalizaciju ili u najboljem slučaju višekratno i dugotrajno ambulantno liječenje. No blaži oblici poremećaja raspoloženja, kojima pripada ciklotimični poremećaj, premda znatno i dugotrajno oštećuju funkcioniranje, nisu tako očiti i jasni niti oboljelome niti njegovoj okolini. Stoga ostaju vrlo često neprepoznati. Oboljeli ne traže pomoć psihijatara, ne liječe se, broj ukupnih i novih slučajeva čini se vrlo malim, a zapravo razmjerno znatan broj ljudi boluje od njih.

Najčešće se dijagnosticiraju u osoba koje se u isto vrijeme liječe od drugih psihičkih poremećaja (komorbiditet), poglavito ovisnika (alkohol, marihuana, teže droge) i oboljelih od poremećaja osobnosti (granični i antisocijalni poremećaj osobnosti).
Znatan dio populacije koja završi u penalnim ustanovama boluje upravo od ciklotimičnog poremećaja. Štoviše, mnogi koji poslije u životu, obično od dvadesete do četrdesete godine života, obole od depresije ili manije imaju razvijen distimični ili ciklotimični poremećaj još od adolescencije. Pretpostavlja se da bi na vrijeme provedeno liječenje smanjilo kasniji nastanak težih bolesti.

Ciklotimični poremećaj tipično počinje s nedovoljno jakim i jasnim simptomima (podmuklo) prije 21. godine života. Karakteriziran je naglim izmjenama relativno kratkih ciklusa subsindromskog (ne baš izraženog) depresivnog raspoloženja i blaže hipomanije. Ciklusi mogu trajati nekoliko dana, ali se mogu i znatno brže izmjenjivati, više puta tijekom dana. Poremećaj mora trajati najmanje dvije godine (u djece i adolescenata samo godina dana) s time da u tom razdoblju osoba nije više od dva mjeseca bila potpuno stabilnoga, uobičajenog raspoloženja. Stoga oboljeli pokazuju sljedeća ponašanja i opisuju sljedeće subjektivne doživljaje: izmjenu razdoblja veće pospanosti i duljeg spavanja s razdobljima nesanice; izmjenu pretjerane potrebe za druženjem s drugima s razdobljem osamljivanja i povlačenja; izmjenu šutljivosti s pričljivošću; izmjenu naglih razdoblja plačljivog raspoloženja i razdoblja neobuzdane šale; izmjenu psihomotorne inercije i nemira; izmjenu letargičnosti i sporog mišljenja s odličnim osjećajem brzoga, oštrog mišljenja; izmjenu niskoga i visokoga samopouzdanja i samopoštovanja te izmjenu pesimističnoga i optimističnoga, bezbrižnog promišljanja.

Jasno da te nagle i ničim izvana izazvane promjene lošega, negativnog raspoloženja i dobroga, pozitivnog raspoloženja dovode do zbunjenosti samoga oboljelog i do cijeloga niza problema u odnosima s njima najbližim osobama u obitelji i na poslu. U tih osoba gotovo stalno prisutni su pojačana razdražljivost i nemir, a s vremenom i potpuni kaos u njihovu životu (nagla zaljubljivanja, potom krize i romantični prekidi, česte rastave; neujednačeno djelovanje u školi ili na radnom mjestu; u neke su dane brzi, učinkoviti, odlični suradnici i ubrzo zatim neučinkoviti, spori, problematične suradljivosti); mnogo obećavaju u mnogim područjima, ali rijetko ijedan napor dovedu do kraja; često mijenjaju partnere, poslove, mjesta boravka. U pokušajima samopomoći postaju skloni "samomedikaciji", tj. uzimanju i zloporabi različitih psihoaktivnih tvari (kad su sniženog raspoloženja uzimaju stimulanse, a kad su povišenog, onda alkohol, sedative ili heroin).

Ako i kad se poremećaj dijagnosticira preporučuje se dvostruki pristup liječenju. S jedne strane mogu se vrlo učinkovito koristiti određeni lijekovi iz skupine stabilizatora raspoloženja. Nasreću, danas postoji solidan broj tih lijekova i među njima neki koji ne izazivaju česte i teže neželjne popratne pojave. Preporuka je uzimati lamotrigin (koji ima antidepresivni učinak) i gabapentin. Antidepresivi u pravilu nisu indicirani jer mogu dovesti do prebacivanja negativnoga, subdepresivnog raspoloženja ne samo u blago pozitivno već u hipomaniju ili maniju. Uz lijekove, dobro je proći i kraću suportivnu psihoterapiju tijekom koje se oboljelom i njemu najbližima objasni priroda i simptomi bolesti te ih se nauči nekim učinkovitim metodama kojima se mogu izbjeći ili znatno smanjiti mnoge negativne posljedice ciklotimičnog poremećaja.