Facebook prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Iluzija kontrole

Iluzija kontrole

Iluzija kontrole
  • Objavljeno: Srijeda, 26.01.2011.
  • Broj pregleda: 804
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Neki ljudi, dakle, ne preuzimaju odgovornost za vlastiti život, ili to čine na način koji ih vodi u - neuspjeh. Oni ne vjeruju da nad onim što im se događa mogu imati kontrolu. No, postoji i suprotna tendencija - kad vjerujemo da su pod našom kontrolom i one stvari koje to objektivno nisu. U tom slučaju govorimo o iluziji kontrole.

Iluzija kontrole: doživljaj da se mogu kontrolirati  stvari koje se, objektivno, ne mogu kontrolirati, odnosno, da se stvari mogu kontrolirati više nego što je to objektivno moguće.

Za vrijeme velike suše 1988. godine umirovljeni farmer Elmer Carlson angažirao je 16 Indijanaca iz plemena Hopi da plesom prizovu kišu. Kad je idućeg dana palo 3 cm kiše, Carlson je izjavio: "Čuda se ipak događaju - treba ih samo potražiti. (Ova izjava nema nikakve veze s naslovom prve knjige u ovoj biblioteci.)

Isto vjerovanje podržava ljude da nastave s kockanjem i s mnogim drugim glupavim stvarima u životu - nećemo specificirati. Bezbroj je eksperimenata koji potvrđuju postojanje ovakvog samozavaravanja. I život nas svakodnevno opskrbljuje istim podacima, tj. i psihologija i zdrav razum su na istoj strani, ali - ništa. Kockarnice i slične "mamikune" - rade.

Sporadični uspjesi uzrokuju potpuni zaborav svih neuspjeha.

Ellen Langer je polovici svojih ispitanika podijelila srećke, a polovica ih je svoje srećke sama izabrala. A onda ih je pitala za koliko bi te iste srećke prodali. Ovi koji su sami birali tražili su četiri puta veće iznose od onih koji su srećke dobili.

Sličan eksperiment možete izvesti i sami, u društvu, barem desetak ljudi. Ne objašnjavajući ništa unaprijed, recite da ćete dati neku nagradu (sami smislite što će to biti!) onomu tko bude imao najveću kartu. Potom neka svaki drugi sam izvuče svoju kartu iz špila, a ostalima vi dajte po kartu. Ne gledajući kartu koju ima svatko potom treba reći koliko je siguran, u postotku, da će baš on biti dobitnik. Popišite sve postotke i izračunajte prosjek - posebno za grupu koja je sama birala kartu i posebno za one kojima ste vi dali kartu. Vrlo je vjerojatno da će viši prosjek imati grupa koja je kartu birala sama.

Ponekad se stvari događaju posve slučajno, ali mi smo (pogrešno) uvjereni da smo ih nekim svojim ponašanjem prouzročili. Recimo da imate jednog pristojnog i posve normalnog susjeda koji stanuje u stanu ispod vas. Od 10 puta mjesečno koliko ga sretnete na hodniku on će vas najvjerojatnije 6 puta pozdraviti na svoj uobičajeni način. Dva puta će biti srdačniji nego obično (jer je te dane bio dobre volje). Dva puta će biti rezerviraniji (jer se možda loše osjeća ili se posvađao sa ženom). Zamislite sada da ste jedne večeri organizirali tulum koji je trajao do dugo u noć a i gosti su bili nešto bučniji. Sutradan ujutro susjed vas pozdravi vrlo rezervirano. Vi odmah zaključite kako zbog vašeg tuluma sigurno nije spavao i kako je ljut na vas. Sljedeća dva dana ste vrlo pažljivi i iz vašeg stana se ni muha ne čuje. Susjed vas nakon toga ponovno pozdravi na svoj uobičajeni način i vi odahnete - ne ljuti se više!

Možda je susjed zaista i reagirao na vaše tulumarenje. Ali moguće je da njegovo ponašanje nema s tim nikakve veze. Možda tulumarenje iz vašeg stana nije ni čuo. Jednostavno je bio loše volje i pozdravio vas rezervirano. Kako to od 10 puta čini samo dva puta bilo je vjerojatno da će vas sljedeći put pozdraviti na svoj uobičajeni način!

O ovome govori i eksperiment koji je 1985. godine proveo Schaffner (nakon podužeg razmišljanja ipak smo odlučile opisati vam ga). Njegovi su ispitanici, studenti, imali zadatak da desetogodišnjeg dječaka Harolda nauče da svako jutro stigne u školu u 8.30. Kompjuter im je svakodnevno, u toku tri tjedna, izbacivao vrijeme Haroldova dolaska u školu (koje je uvijek bilo u rasponu od 8.20 do 8.40) Student bi potom birao  povratnu informaciju koju učitelj treba uputiti Haroldu: od velike pohvale do velikog prijekora. Ako bi Harold stigao u školu prije 8.30, učitelj bi ga trebao pohvaliti, a ako bi zakasnio trebao bi ga prekoriti. Studenti su u razdoblju od tri tjedna pratili kakve efekte imaju pohvale i prijekori na Haroldovu točnost. Njihov zaključak bio je da su kazne efikasnije, jer su uočili tendenciju da nakon kazne Harold idućega dana stigne u školu - ranije.

U stvarnosti mali Harold uopće nije postojao (barem u ovom eksperimentu). Kompjuter je vrijeme Haroldova dolaska u školu izbacivao slučajnim rasporedom (a što studenti, naravno, nisu znali). Tako, ako je Harold stigao u školu u 8.39 - student bi mu za to propisao prijekor. Po zakonu vjerojatnosti kompjuter je sutra izbacio bolje vrijeme a student je, dakako, zaključio kako je kazna - jako djelotvorna metoda.

Možda su na isti način i mnogi roditelji zaključili kako je "batina iz raja izašla". A možda se grdno varaju ako misle da kažnjavanje djece ima nekog efekta. To što se dijete nekad nakon kazne popravi - može biti rezultat pukog slučaja. Naime, po zakonu vjerojatnosti ne može stalno biti "zločesto".

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi:

a što biste vi učinili

Preuzmite CentarZdravlja vodič

Godišnji horoskop za 2017. godinu

Slanjem vodiča na odabranu e-mail adresu suglasni ste sa prijavom na CentarZdravlja newsletter.

Komentari

Najnovije

Najčitanije