Bijeg od osjećaja

Manevar koji povrijeđena osoba vrlo često napravi ne bi li se zaštitila od vlastitih neželjenih osjećaja je - bijeg iz srca u glavu. Naši osjećaji su smješteni u grudima. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali (ovisno o tome što nam se u životu događa i kako se s tim nosimo) i težina, tuga i bol. Kada pobjegnemo iz grudi u glavu, ohladimo se, obuhvatimo situaciju racionalno, pohvatamo konce i imamo osjećaj kontrole. Razmišljajući o ovim i onim mogućim situacijama i dijalozima, pokušavamo predvidjeti svoje i tuđe reakcije, simulirajući stvarnost pomoću fantazije. Testirajući sve moguće opcije, rješavajući mentalne križaljke razapete među neuronima unutar mozga, sve više zaboravljamo boraviti niže, u dualnom carstvu - kako praznine i boli, tako i mekoće i mira - u carstvu svojih osjećaja. Ne osjećamo se uvijek happy i nije uvijek sve hay. Tek kada smo u stanju priznati sebi da je paleta naših osjećaja vrlo široka i da obuhvaća, kako svijetle tako i tamne tonove, možemo biti u kontaktu s onim kako se zaista osjećamo.

Neki ljudi uopće nisu u stanju prihvatiti i priznati vlastitu povrijeđenost. To smatraju znakom slabosti, kako pred sobom tako i pred drugima. Pod tom iluzijom nepovredivosti krije se zapravo velika osjetljivost. Unutarnja krhkost je dobro pospremljena pod masku emocionalne nedodirljivosti koja osobi onemogućava da osjeti sebe, druge i puninu života. Prirodno je da smo povredivi. Ne, naravno, od svakoga i ne na bilo koji način, ali doza osjetljivosti mora postojati, inače smo zatvoreni u statičnu, "dovršenu" sliku o sebi i nismo u mogućnosti napredovati.

Opraštanje može biti prividno, iluzorno i može predstavljati samo bijeg od osjećaja. Budući je jedan od najzahtjevnijih poteza što se tiče praštanja oprostiti svojim roditeljima, mnogi se postavljaju "iznad" emotivne boli koju su im roditelji svojim postupcima nanijeli. Tu nastupaju razna opravdavanja tipa: "I njihovi roditelji su radili iste greške" ili "Radili su najbolje kako su znali" i sl. To mogu biti činjenice, ali ne i opravdanja. Vjerojatno je i Hitler imao nesretno djetinjstvo. Je li time to što je činio opravdano? Većina roditelja je napravila jako puno grešaka u svom odgoju. Moći osjetiti ljutnju i tugu zbog toga što se nisu potrudili osvijestiti neke stvari u sebi kako bi bili bolji roditelji je zapravo temelj praštanja. Tek kada si dozvolimo "zabranjene" osjećaje prema svojim roditeljima, u stanju smo ih početi doživljavati kao obične ljude koji griješe, a ne kao tatu i mamu koje se po nepisanom pravilu mora opravdavati, poštivati i voljeti.