Suosjećanje oslobađa

Mnogi ljudi nisu u stanju (ili odbijaju) shvatiti i osvijestiti gdje su pogriješili i kakvim ponašanjem su nekoga povrijedili. Vezanost za to da taj netko uvidi i prizna vlastitu slabost ili problem i ispriča se za svoje ponašanje dovodi do toga da naš unutarnji mir ovisi o njoj ili njemu, što povrijeđenosti pridaje i osjećaj bespomoćnosti. Mnogi se, čekajući da taj netko otvori oči dobrano načekaju. Neki nikad ni ne dočekaju, a grizu se jer bez toga nisu u stanju oprostiti. Proces bezuvjetnog opraštanja (bez da se traži ili očekuje išta zauzvrat) može biti olakšan produbljivanjem razumijevanja nečijeg ponašanja. Na primjer, ako netko odbija, odbacuje ili obezvrjeđuje nečiju ljubav iz straha od bliskosti, to znači da emociju ljubavi doživljava kao napad. To je zapravo vrlo tužno. Takav problem osobu čini emocionalno hendikepiranom, izoliranom i nesretnom. Sagledavši situaciju iz tog kuta, ljutnju i tugu (nakon što im se dopustilo da postoje i da budu izražene) zamjenjuje suosjećanje. Na taj način pomičemo pažnju sa akcije, s djelovanja koje nas je povrijedilo na osobu koja stoji iza takvog ponašanja. Vrlo često povrjeđivanje proizlazi iz vlastite boli onog koji povrjeđuje, samo što zbog pomanjkanja informacija od drugoj osobi to često nismo u stanju razumjeti.

U osnovi suosjećanja je pomirenost sa situacijom kakva jeste i jednom kada osjetimo suosjećanje za onog tko nas je povrijedio, istinsko praštanje je nadomak ruke. Ljudi često maltretiraju, zlostavljaju i izražavaju agresiju jer su i sami bili žrtve (bilo fizičkog bilo emocionalnog) maltretiranja, zlostavljanja i agresije. Iz vlastite nemoći su izvukli pouku da se, kako bi preživjeli, moraju identificirati s tim "moćnikom". No, bez obzira što svako zašto ima svoje zato, ne znači da je takvo ponašanje opravdano i da ga treba tolerirati. Dubljim razumijevanjem uzroka i posljedica nečijeg ponašanja se možemo osloboditi vezujućih niti koje se na emotivnoj razini luče iz rane povrijeđenosti. Suosjećanje oslobađa, rastvara nevidljive spone koje ljude drže da se ponašaju po ustaljenim obrascima koji ih drže zajedno, a zapravo ih unesrećuju. Kada osoba osjeti suosjećanje, kada je u stanju reći: "Meni je zapravo nje/njega žao", onda je u stanju autonomno odlučivati - otići ili ostati, pokušati još nešto ili ne pokušati.

Nedovršeni emotivni procesi se često nastavljaju i nakon smrti onog kojem se nešto zamjera. Ako netko ne može oprostiti neke postupke umrloj majci ili ocu, onda je vrlo važno dovršiti to na neki drugi način - kroz terapijski proces ili kroz neki drugi korigirajući odnos u kojem se slobodno mogu izraziti osjećaji. Oslobođenje je uvijek moguće, nema situacije koja nas zauvijek može držati emotivno upletene, sputane. Kako će to ići, pitanje je strpljenja, samosvijesti i iskrenosti prema samome sebi. U procesu je uvijek važno biti tamo gdje jesmo, osvijestiti ono kako nam je iznutra, umjesto da iz silne potrebe za oslobođenjem sami sebi lažemo kako smo oprostili ono što zapravo nismo ili da iz silne potrebe da nekog zadržimo lažemo sebi kako nam nema druge nego trpjeti. Dubinsko otpuštanje, opraštanje onom od koga smo se osjetili povrijeđenim zahtijeva stalno suočavanje sa samim sobom. Ići ka srži svog ljudskog postojanja znači upoznavati se, kako sa svojim kvalitetama i kapacitetom za sreću, tako i sa svojim slabostima i svojom boli.