Infekcija

MS nije zarazna bolest i bolesnik je ne može prenijeti na nekog iz svoje obitelji ili okoline.Više od stotinjak godina infekcija virusom ili bakterijom smatrana je jednim od glavnih pokretača razvoja multple skleroze. U današnje vrijeme izgleda vrlo vjerojatno da je glavni krivac "sporodjelujući" virus (engl. longacting virus), a to je onaj virus koji u organizmu ostane skriven godinama prije nego što uzrokuje bolest. Ovakvo motrište podupiru tri skorašnja otkrića. Povezanost okoline (osobito udaljenosti od ekvatora na kojoj bolesnik živi u prvih 15 godina života) i učestalosti MS-e upućuje na izloženost osobe virusu za vrijeme djetinjstva, nakon čega slijedi dugo razdoblje latencije. Statistike pokazuju da je osoba to ugroženija od obolijevanja od MS-e što živi dalje od ekvatora, bilo prema sjeveru, bilo prema jugu, uz postojanje nekoliko iznimaka - bolest je rijetka među Eskimima.

Čini se da preseljenje na područja niskog rizika ne smanjuje rizik obolijevanja, osim ako se osoba nije preselila u djetinjstvu, odnosno prije puberteta. Učestalost MS-e je veća u zdravim sterilnim zemljama. Siromašnije zemlje, s nedovoljno razvijenom sanitarnom infrastrukturom, imaju manji postotak bolesnika s MS-om. Ovo podržava teoriju prema kojoj rana ekspozicija virusu ili bakteriji, koji se ne nalaze u "sterilnim" područjima, omogućuje osobi da razvije imunitet na MS-u.

U krvi bolesnika s MS-om redovito se nađu povišene razine antivirusnih protutijela, isto tako često se nađu različiti dijelovi virusnih organizama, kao i drugi znakovi virusne infekcije. Međutim, specifični virus, izravno povezan s MS-om, još nije otkriven. U proteklih 50 godina u cerebrospinalnom likvoru (tekućina koja teče kroz mozak i oko njega i kralježnične moždine, a ima u prvom redu zaštitnu funkciju) pacijenata s MS-om, različitim istraživanjima pronađeno je više od 10 vrsta antitijela. Većina bolesnika ima barem jedan tip antivirusnog protutijela, često i više. Posebno zanimanje izazivaju danas virusi ospica i herpesa. Postoji vrlo velika mogućnost da više virusa uzrokuje multiplu sklerozu.

Virusi se prenose ugrizom kukaca, humanim kontaktom ili kontaktom s životinjskim prenositeljem. Do danas nije poznat nijedan "sporodjelujući" virus koji bi se prenosio ugrizom kukaca pa je malo vjerojatno da kontakt s njima uzrokuje nastanak multiple skleroze. Kad bi humani kontakt uzrokovao MS-u, njezina učestalost među bračnim parovima bila bi mnogo veća. Uloga kontakta sa životinjama u prenošenju bolesti još nije utvrđena.

U mnogim istraživanjima, tijekom posljednjih 30-tak godina, nađeno je da najmanje 75% bolesnika s MS-om ima u cerebrospinalnom likvoru virus ospica, nasuprot nijedne ispitane osobe u kontrolnoj grupi. Ti nalazi ne mogu nepobitno utvrditi uzročnu povezanost multiple skleroze i virusne infekcije. Za sada se nije uspjelo ustanoviti što je uzrok, a što posljedica. Naime, u bolesnika s MS-om imunološki je sustav hiperaktivan, pretjerano reagira na pritajene viruse, za razliku od osoba u kojih je on pravilno reguliran. Ove su spoznaje dale novi zamah istraživanjima kako uzroka MS-e, tako i upotrebe antivirusnih lijekova u njezinu liječenju.

Istraživanja na životinjama pokazala su da virusi mogu uzrokovati sličnu relapsirajuće-remitirajuću i demijelinizacijsku bolest (tzv. Eksperimentalni alergični encefalomijelistis - EAE) u životinja. EAE je autoimuna bolest koja nastane kada se eksperimentalnim životinjama injicira mijelin ili određeni mijelinski proteini koji istodobno sadrže i mrtve bakterije tuberkuloze. EAE se ponaša slično multipli sklerozi i dopušta istraživačima ispitivanje mnogih aspekata demijelinizirajuće bolesti. Razlike između tih bolesti ipak postoje, a jedna od najvažnijih je ta da mnogi lijekovi koji djeluju na EAE u životinja, nemaju nikakva djelovanja na multiplu sklerozu.