Mnogima je teško shvatiti kako sebe staviti na prvo mjesto, a da tu poziciju ne doživljavaju kroz prizmu sebičnosti i egocentrizma.

"Biti samom sebi prvi" poistovjećuje se s "baš me briga za tebe", a to zvuči ružno i tako se, po nekom nepisanom unutarnjem pravilu, ne smije razmišljati. Lijepo je, etično i pristojno da je na prvom mjestu stalno netko drugi - roditelj, partner, prijatelj. Netko važan, netko kroz čije oči gledamo sebe i zrcalimo svoje kvalitete. Problem nastaje kada to vodi ka gubitku sebe. Ispunjavanje njegovih ili njenih želja, potreba i očekivanja rezultira sve većom nemogućnošću prepoznavanja vlastitih želja, ciljeva i osjećaja.

Razni priručnici za sretniji život puni su savjeta koji glase "posvetite se sebi" ili "budite sami sebi na prvom mjestu". Međutim, to nije nešto što se samo tako može naučiti. Teško je to provesti u praksu nekom tko osjeća da mu "to nije u prirodi". Ono što ljude najčešće održava u nezdravom altruizmu u kojem se osjećaju kao da sve rade za druge i pri tom zanemaruju sebe je lažna slika o sebi, lažno ja koje je uvijek dobro i požrtvovno. Izraziti ljutnju ili donijeti odluku koja bi mogla dovesti do konflikta ili odbacivanja ne dolazi u obzir.

U takvom vječno popuštajućem altruizmu (drugim riječima - pomanjkanju vlastite snage) i upornoj toleranciji (drugim riječima - ignoriranju problema) nema baš puno napretka. U ovoj slici će se sigurno mahom više pronaći žene, ali ne zbog toga što im je "to u prirodi", već zato što je to uloga koja vuče korijene iz odgoja koji je kod nas još uvijek primarno patrijarhalan.

Kad osoba počne sebe stavljati na prvo mjesto, ali ne iz dječje pozicije u kojoj očekuje da drugi udovoljavaju njenim željama i potrebama, već iz pozicije odrasle osobe koja najbolje zna kakvi postupci i kakve odluke je mogu usrećiti, stavljanje sebe na prvo mjesto postaje izvor zadovoljstva. Tu prestaje odustajanje od sebe radi drugih i počinje vrednovanje vlastitih osjećaja, misli i postupaka, što osobu čini sposobnom da bude prisutna, živa i snažna, kako za sebe, tako i za druge.

Najbolje mjerilo jedne takve zdrave orijentiranosti na sebe je unutarnji mir. To je prioritet. Broj jedan, temelj svega. Kada nam je na prvom mjestu vlastiti osjećaj mira i zadovoljstva, onda možemo reći da imamo svoj unutarnji kompas. S jednim tako finim instrumentom u sebi nemamo potrebu da umjesto nas odlučuju drugi, niti da nas podučavaju onom "kakvi bismo trebali biti". Kada je prioritet unutarnji mir, u stanju smo ponašanje - kako svoje, tako i tuđe - sagledavati puno jasnije.