Facebook prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Najčešća pitanja o hipnozi

Najčešća pitanja o hipnozi

Najčešća pitanja o hipnozi
  • Objavljeno: Petak, 07.01.2011.
  • Broj pregleda: 1.719
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Mogu li se svi ljudi hipnotizirati?

Manje ili više - da. Ako to očekuju ili žele!

Moć hipnoze ne ovisi o hipnotizeru nego o tomu koliko je osoba koju on želi hipnotizirati sugestibilna. Svatko je od nas sugestibilan u određenoj mjeri. Ako osoba stoji uspravno zatvorenih očiju i ako joj se nekoliko puta ponovi kako  se ljulja naprijed i natrag, većina ljudi će se doista početi ljuljati.

Prema nekim procjenama devetnaest od dvadeset ljudi može biti do određene mjere hipnotizirano ako to žele i ako vjeruju osobi koja ih hipnotizira. No neke osobe lakše je hipnotizirati nego druge i dovesti u dublje hipnotičko stanje. Za njih psiholozi kažu da su podložni hipnozi.

Podložnost hipnozi ispituje se različitim testovima od kojih je najpoznatija Stanford skala podložnosti hipnozi. Hipnotizer na početku pokuša osobu dovesti u stanje hipnoze a onda joj sugerira različite stvari poput: Vaša lijeva ruka će se ukočiti ili Kada vas budem pitao za ime nećete znati odgovoriti. Ukoliko u roku od deset sekundi ispitanik ne može saviti ruku više od pet centimetara ili reći svoje ime, dobiva pozitivne bodove. Ako i na ostalih dvanaest sugestija dobije pozitivne bodove, smatra se podložnim hipnozi.

Podložnost hipnozi

Stanfordska ljestvica podložnosti hipnozi

  1. Njihanje tijelom unatrag - Pada bez primjene sile

  2. Zatvaranje očiju - Zatvara oči

  3. Spuštanje lijeve ruke - Najmanje 15 cm za 10 sekundi

  4. Imobilizacija desne ruke - Ruka se diže manje od 2.5 cm  za 10 sekundi

  5. Skupljanje prstiju - Nepotpuno razdvojeni prsti za 10 sekundi

  6. Ukočenost lijeve ruke - Ruka savijena manje od 5 cm  u 10 sekundi

  7. Skupljanje raširenih ruku  - Ruke približene na bar 15 cm u 10 sekundi

  8. Verbalna inhibicija (ime) - Ne izgovaranje vlastitog imena  u 10 sekundi

  9. Halucinacija (letenje) - Bilo koji pokret koji ukazuje na letenje

10. Katalepsija oka - Oči zatvorene nakon 10 sekundi

11. Posthipnotička sugestija (promjena stolca) - Svaki pokret koji ukazuje na to

12. Test amnezije - Sjeća se tri ili manje zadataka

Ljudi izrazito podložnih hipnozi ima od deset do dvadeset posto. Ovi ljudi obično imaju vrlo bogatu maštu i u stanju su biti toliko zaokupljeni onim što rade (čitanje, slušanje glazbe, gledanje filma ili prirode), da potpuno izgube svijest o vremenu.34 Imaju izraženu sposobnost da se potpuno usmjere na ono što rade, ignoriraju sve što se događa oko njih i potpuno se prepuste mašti. Zbog toga mnogi istraživači govore o hipnotičkoj sposobnosti, a ne o podložnosti hipnozi. To je i termin koji ima znatno pozitivnije značenje.

Hipnotička sposobnost može se razviti vrlo rano u životu. Kao djeca ovakvi ljudi bili su obično skloni sanjarenju i imali su imaginarne prijatelje. Kao odrasli, mogu se brzo i često prebacivati iz stvarnosti u maštu, te iz analitičkog u slobodno mišljenje. Iako to dakako ne vrijedi za sve ljude, izgleda da mašta, fantazija i podložnost hipnozi uglavnom idu zajedno.

Jeste li podložni hipnozi ili - imate hipnotičke sposobnosti?

Mnogi ljudi radije ne bi priznali kako su podložni hipnozi, ali im ne smeta ako se kaže da su osobe koje imaju sposobnost potpuno se usmjeriti na neki zadatak, postati zaokupljeni njime u svojoj mašti i zamišljati sve moguće pozitivne stvari koje bi iz tog zadatka mogle proisteći. A radi se o jednoj istoj stvari.

Svaki put kad svoju pažnju iz izvanjskog svijeta usmjerite na unutarnji, kada se opuštate i nešto zamišljate - vi ste u određenoj mjeri u hipnotičkom stanju. Jer hipnoza nije ništa drugo.

Svatko može doživjeti hipnotičko stanje ako ga navedete da to očekuje.

U jednom eksperimentu Cynthia Wickless i Irving Kirsch pokušali su uvjeriti vrlo skeptične studente na Sveučilištu u Connecticutu da su podložni hipnozi. Pritom su se poslužili jednim pomalo nepoštenim trikom. No, budući da je sve bilo u korist znanosti - moramo im oprostiti! Nakon uobičajena uvođenja u hipnozu sugerirali su studentima da će vidjeti crveno, pa zeleno, da će čuti glazbu i slično. Nakon svake sugestije oni su zaista studentima prikazali vrlo blijedu zelenu boju, pa vrlo blijedu crvenu boju i vrlo tihu, jedva čujnu glazbu. Na taj način oni su zaista vidjeli ono što im je sugerirano. Tako su sve njihove sumnje u efikasnost hipnoze bile uklonjene!

Kada su ti isti studenti kasnije testirani Stanfordovom skalom hipnotičke sugestibilnosti svi su postigli vrlo visoke rezultate. Studenti koji nisu sudjelovali u prvom dijelu eksperimenta imali su na istoj skali prosječne ili niske rezultate.

Ništa drugo ne rade ni "obični" hipnotizeri. Kada monotonim glasom ponavljaju Vaše oči se sklapaju... većini ljudi će se oči početi sklapati, naročito nakon što im je hipnotizer rekao da netremice gledaju u jednu točku. Od takva gledanja oči se počinju umarati i, dakako, sklapati. No, ljudi će tu pojavu pripisati uspješnosti hipnotizera.

Mogu li se ljudi  hipnotizirati protiv svoje volje?

Kratko i jasno - ne mogu!

Može li hipnoza prisiliti ljude da učine nešto protiv svoje volje?

Ništa više nego što to mogu druge metode!

Hipnotizirani ljudi mogu biti navedeni da učine naizgled nešto vrlo opasno.

U eksperimentu koji su proveli Martin Orne i Frederic Evans hipnotizirani ispitanici poslušali su sugestiju da gurnu ruku u kiselinu i onda bace kiselinu u lice pomoćnika eksperimentatora. Dakako, nije se radilo o kiselini nego o potpuno bezopasnoj tekućini (inače bi o ovim istraživačima vjerojatno čitali u nekom drugom kontekstu!). Dan kasnije niti jedan ispitanik nije se sjećao toga što je učinio i svi su negirali da bi mogli uopće učiniti nešto tako opasno.

No, Orne i Evans nisu brzopleto zaključili kako se ljudi pod hipnozom mogu navesti da učine nešto protiv svoje volje, nego su proveli još jedan eksperiment. U tom eksperimentu polovina ispitanika bila je hipnotizirana dok je od druge polovine traženo da samo zamisle kako su hipnotizirani. Rezultati su pokazali da se nehipnotizirani ispitanici nisu ponašali ništa drukčije od hipnotiziranih.

Zašto? Oni su očito vjerovali da im znanstveni laboratorij jamči sigurnost i da stvar koja izgleda opasna, vjerojatno, to ipak nije. Stoga su učinili ono što je eksperimentator od njih tražio. Dakle, osoba koja ima autoritet (a istraživač na sveučilištu to uglavnom ima), može navesti ljude da učine nešto što inače ne bi učinili - bili hipnotizirani ili ne!

Psiholozi koji u svom radu koriste hipnozu naglašuju kako odnos između hipnotizera i ispitanika uključuje suradnju, a ne dominaciju. Ispitanik nije pod kontrolom ili u vlasti hipnotizera, i ne može ga se navesti da učini nešto protiv svoje volje. U stvari osoba surađuje s hipnotizerom tako što postaje posebno prijemčiva na njegove sugestije. Oni zajedno pokušavaju riješiti neki problem ili naučiti više o tomu kako funkcionira ispitanikov um. Svatko se može bez problema oduprijeti hipnozi tako da jednostavno prestane biti otvoren za njegove sugestije.

I CIA je shvatila!

Morse Allen, prvi šef za istraživanje ponašanja u CIA, bio je vrlo zainteresiran za hipnozu. Pročitao je sve o hipnozi do čega je mogao doći, a 1951. godine otputovao je u New York na četverodnevni tečaj hipnoze kod jednog poznatog hipnotizera. Ovaj ga je izbombardirao pričama o tomu kako je koristio hipnozu da bi zaveo mlade žene.

No osim ovih "lovačkih" priča hipnotizer je Allena nešto i naučio. Nakon tečaja Allen je znao kako zadržati pažnju osobe i izazvati hipnotički trans. Vratio se u Washington uvjereniji no ikad da se hipnoza može iskoristiti te da treba naučiti i kako se od nje obraniti.

Dopuštenjem svojih nadređenih počeo je s istraživanjima hipnoze ni manje ni više nego u svom uredu. Tražio je od mladih tajnica da ostaju nakon posla i uvodio ih u trans. Uspijevao ih je nagovoriti na sve što je htio. Tajnice su krale tajne dosjee i predavale ih potpunim strancima - narušavajući tako temeljno pravilo sigurnosti u CIA. Čak ih je uspio nagovoriti da kradu jedna od druge i da podmetnu požar. Zaključio je da se osobu pod utjecajem hipnoze može lako ucjenjivati i izložiti riziku. No nije dugo tako mislio.

 Dana 19.02.1954. Morse Allen simulirao je programirano ubojstvo u stanju hipnoze. Njegova žrtva bio je tajnik kojega je uveo u duboki trans i rekao mu da nastavi spavati dok ne dobije druge upute. Nakon toga je hipnotizirao jednu tajnicu i rekao joj da će, ako ne bude mogla probuditi svoga kolegu, njezin bijes biti tako jak da se neće skanjivati da ga ubije. U blizini je ostavio pištolj za koji tajnica nije mogla znati da nema metaka. Iako je prije toga iskazivala strah od bilo koje vrste vatrenog oružja tajnica je uzela pištolj i "pucala" u kolegu. Nakon što ju je Allen izveo iz transa nije se ničega sjećala. Negirala je da bi uopće bila sposobna bilo koga ubiti.

Allen je bio dovoljno pametan da zaključi kako u stvarnim uvjetima hipnoza vjerojatno ne bi imala ovakvo djelovanje. Sve što je dokazao bilo je da je mlada tajnica, koja je dobrovoljno pristala na eksperiment i na koju je bilo lako ostaviti jak dojam, prihvatila naredbu osobe koja ima službeni autoritet. Vjerojatno je imala dovoljno povjerenja i u Morsea kao osobu i u CIA-u kao instituciju pa nije vjerovala da bi joj dopustili da učini nešto loše. Eksperimentalna situacija opravdavala je njezino ponašanje i sprečavala da ono bude zaista antisocijalno.

Može li hipnoza poboljšati dosjećanje zaboravljenih događaja?

Na žalost - vrlo rijetko!

Godine 1977. dvadesetšestoro djece i njihov vozač autobusa kidnapirani su i nasilno smješteni u napušteni teretnjak zakopan pod zemlju. Kada su spašeni, vozač Ed Ray (u filmu snimljenom prema tom događaju igra ga Karl Malden) se pod hipnozom sjetio svih brojeva registarske tablice čovjeka koji ih je kidnapirao osim jednog. Ta informacija omogućila je policiji da mu uđe u trag i da ga uhiti.

Ovakvi i slični događaji navode mnoge laike, ali i ozbiljne istraživače na zaključak da hipnoza može poboljšati dosjećanje zaboravljenih događaja, te da ju treba u te svrhe i koristiti. Istraživanja nažalost ovo dovode u pitanje. Pokazalo se da ponekad zaista dolazi do poboljšanja dosjećanja nekih zaboravljenih dijelova iz razloga što se ispitanici opuste i usmjere svoju pažnju, ali se isto tako pokazalo da se pod hipnozom povećava i broj pogrešnih dosjećanja. Dakle, ljudi se sjete i onoga čega nije bilo! Kada se na njih vrši pritisak da se sjete detalja ljudi imaju teškoća razlikovati činjenice od fantazije i skloniji su pogađanju.

  • Izrazito sugestibilni hipnotizirani ispitanici pokazali su napredak u dosjećanju kada ih se poticalo da se potrude i pokušaju zapamtiti što je više moguće iz materijala što su ga prethodno učili. Međutim, isti napredak postigli su i slabo sugestibilni nehipnotizirani ispitanici koji su zamoljeni da se zaista potrude
  • Možda je hipnoza nedjelotvorna u dosjećanju riječi, ali jest u dosjećanju događaja? U istraživanju koje je ovo željelo provjeriti izrazito sugestibilni ispitanici gledali su jednoipolminutni film o pljački banke. Tjedan dana kasnije bila su im postavljena pitanja o tomu događaju da bi se dobio opis dva naoružana čovjeka koji su pljačku izveli. Polovina ispitanika je za vrijeme ispitivanja bila hipnotizirana, a druga polovina nije. Rezultati su pokazali da se hipnotizirani ispitanici nisu ništa bolje dosjetili događaja od ispitanika koji nisu bili hipnotizirani.
  • Slično biva kada je događaj koji je osoba vidjela bio izrazito stresan. U jednom istraživanju izrazito sugestibilni ispitanici gledali su film koji je prikazivao nekoliko ozbiljnih nesreća na poslu (u jednoj sceni radniku je bio odrezan prst, a u drugoj je radnik poginuo jer ga je presjekla cirkularna pila). I ovdje su rezultati pokazali da se hipnotizirani ispitanici nisu ništa bolje dosjetili događaja od ispitanika koji nisu bili hipnotizirani.

Meta-analiza različitih istraživanja pokazala je ipak da hipnoza poboljšava dosjećanje ovakvih stresnih događaja ali samo ako se ispitivanje odvija barem jedan dan nakon toga. No, napredak iznosi samo pet posto.

Psihoterapeuti ipak ne vjeruju

Iako istraživanja očito pokazuju da sjećanja pod hipnozom nisu baš pouzdana, psihoterapeuti izgleda to ne vjeruju. Od 869 koliko ih je bilo ispitano:

  • 47 posto više vjeruju u istinitost detalja traumatskog događaja ako ih je klijent iznio u hipnotičkom stanju;
  • 54 posto ih se slaže da se hipnoza može koristiti kako bi se klijent sjetio događaja iz ranog djetinjstva, pa čak i svojega vlastitoga rođenja226

Očito, ako netko želi u nešto vjerovati, nikakvi dokazi kako to nije točno ga u tomu ne mogu spriječiti

Hipnoza i regresija

Mnogi ljudi vjeruju da se u hipnotičkom stanju osoba može vrlo točno i precizno sjetiti događaja iz ranog djetinjstva. "Dokaze" za to pronalaze u demonstracijama regresije u djetinjstvo u kojima se, navodno, ljudi dosjećaju takvih događaja. Istraživanja to, uglavnom, ne potvrđuju. Hipnotizirani ljudi kojima se sugerira da se vrate u djetinjstvo ne ponašaju se u takvu stanju poput djece ništa više nego ljudi od kojih se traži da jednostavno glume dječje ponašanje. Ljudi u regresiji se ponašaju onako kako vjeruju da bi se djeca ponašala, a ne onako kako se djeca stvarno ponašaju. Greška koju obično čine je da zadatke koje dobiju obave puno bolje nego što to čine djeca te dobi.

Zanimljivo, ali ...

Poznati hipnotizer uveo me u duboki trans i poveo natrag kroz vrijeme ... i za nekoliko minuta promatrala sam sebe, kao da u mislima gledam film, kako kao desetgodišnja djevojčica trčim stazom kroz džunglu. To sam bila ja, ali opet na neki način kao da i nisam. Bila sam tamnoputa i crnokosa, obučena samo u kratke hlače. Odjednom sam se našla u selu kakvo do tada nikad nisam vidjela.

Hipnotizer me poveo dalje kroz vrijeme u doba kad sam imala petnaest godina. Stajala sam na prostranu trgu, sunce je zalazilo i njegov odsjaj vidio se na pročelju velikog hrama. Upitao me gdje se nalazim i ja sam odgovorila U Copanu. Dok me vodio dalje kroz vrijeme promatrala sam samu sebe kako rastem. Postavljao mi je pitanja na koja sam bez problema odgovarala. Copan u Hondurasu bio je grad Maja i kulturni centar umjetnosti i astronomije. Bilo je vrijeme španjolskih osvajanja i ljudi su živjeli u strahu i nesigurnosti. Stanje regresije završilo je tako što sam vidjela svoju vlastitu smrt. Španjolski vojnik ubio me je s leđa, mačom.

Zadnja slika koju sam vidjela bila je kako ležim u rukama neke žene, dok kraj nas stoji mali dječak...nakon toga slika je izblijedjela.

Iako sam ležala na kauču u udobnu uredu u Phoenixu u Arizoni, doslovno sam jecala. Oni ruše naše bogove, oni ruše naše bogove, moramo se boriti!  Suze su se slijevale niz moje obraze i tresla sam se od emocija što su navirale. Hipnotizer mi je tada dao odlučnu uputu da se smirim. Dok sam još bila pod utjecajem hipnoze proveo me kroz vlastitu smrt i uputio me da pogledam natrag na život kroz koji sam upravo prošla, te da uvidim razloge za nj.

Kad sam se probudila bila sam potpuno smirena, ali me je iskustvo očigledno potreslo. Ne samo da nikad nisam bila čula za Copan u Hondurasu, nego nisam imala gotovo nikakva znanja o njegovoj povijesti. Jedina povezanost bila je moja ljubav prema umjetničkim predmetima naroda Maja.

U knjižnici sam pronašla knjige koje su potvrdile nekoliko situacija koje sam doživjela u transu. Geološki zapisi potvrdili su da je glavni hram u Copanu zaista okrenut prema zapadu tako da su se sunčani zraci zaista odbijali od njegova pročelja. Vrijeme događaja bilo je također točno kao i činjenice o aktivnostima ljudi u to doba. Na mjestu gdje sam vidjela da me vojnik probo mačem imam svijetli madež od rođenja. Uzak je i otprilike širine mača...

Može li hipnoza smanjiti bol?

Da, hipnoza može smanjiti bol.

Istraživanja pokazuju da hipnoza zaista može smanjiti bol. Strah zbog očekivanja boli može znatno pojačati bol. Isto tako se bol može smanjiti s pomoću hipnoze.

  • Ako nehipnotizirani ljudi stave ruku u ledenu vodu već za 25 sekundi osjetit će intenzivnu bol. Ali ako to isto učine hipnotizirane osobe koje su dobile sugestiju da neće osjetiti bol - oni će zaista izjaviti kako je ne osjećaju.
  • Neki zubari koriste laganu hipnozu kako bi smanjili strah, a time i pretjeranu osjetljivost na bol.
  • Oko deset posto ljudi može biti hipnotizirano tako duboko da se čak i veća operacija može izvesti bez anestetika.
  • Pedeset posto ljudi može se hipnotizirati tako da se osjećaj boli značajno smanji.

Kako se to događa?

Prema jednoj teoriji smanjenje bola u hipnotičkom stanju uključuje disocijaciju, tj. podjelu između različitih razina svijesti. Hipnoza razdvaja (disocira) osjet bolnog podražaja (kojeg je čovjek i dalje svjestan) od emocionalne patnje koja čini bolni doživljaj. Tako čovjek osjeća da je voda ledena, ali to nije bolno.

Druga teorija kaže da se smanjenje osjećaja boli može pripisati selektivnoj pažnji. Tako atletičar koji se za vrijeme trke ozlijedi ne osjeća bol sve dok ne stigne na cilj, jer je njegova pažnja usmjerena samo na to kako što prije doći do cilja. Neka istraživanja su pokazala kako hipnoza nije ništa uspješnija u smanjivanju boli od obična opuštanja i skretanja pažnje. Također, pod utjecajem hipnoze mnoge žene rode uz minimalne bolove, ali nekim ženama to isto tako uspijeva i bez hipnoze, osobito ako su prošle tečaj za trudnice.

Kontrola boli može se postići kroz različite hipnotičke sugestije:

  • Odvlačenjem pažnje od onoga što osobu boli
  • Zamišljanjem bolnog dijela tijela neorganskim (kao da je od drveta ili plastike), ili odvojenim od tijela
  • Odvođenjem vlastita uma na putovanje izvan tijela
  • Distorzijom vremena na različite načine

Hipnoza se pokazala posebno efikasnom kod pacijenata koji moraju biti operirani a ne mogu podnijeti anesteziju, kod pacijenata s teškim opeklinama, te kod pacijenata oboljelih od raka kako bi mogli smanjiti bol zbog bolesti i terapije. Pacijenti koji su naučili tehniku samohipnoze mogu je koristiti za suzbijanje boli u onomu trenutku kad se pojavi.

Kontrola boli

Nije samo hipnoza ...

Za kontrolu boli (govorimo sad o tjelesnoj boli, o ljubavnima ćemo u narednoj knjizi) koriste se osim hipnoze mnoge tehnike, često djelotvorne - barem u nekih ljudi i u nekim situacijama. To su:

- Farmakološka sredstva tj. različiti analgetici koji se gutaju, žvaču ili dobivaju injekcijom. (Ponekad može i kuhana rakija; gutati oprezno.)

- Kirurški zahvat kojim se presijecaju (jednom zauvijek) živčana vlakna što provode bol iz bolesnog organa u mozak ili stomatološki zahvat kojim se iz bolnog zuba (jednom zauvijek) izvadi živac koji onda isto više ne može petljati po mozgu.

- Biofeedback može biti od pomoći kod bolova vezanih uz mišićnu napetost i različite tipove glavobolje.

- Akupunktura - stimulira se lučenje endorfina, prirodnog analgetika kojeg, dakle, ima u organizmu, ali kad te jako boli - nema ga dovoljno.

- Tehnike relaksacije

- Vođene fantazije i vizualizacije

- Senzorni protuudar ili ometanje druge vrste: zadaje se podražaj koji odvlači pažnju s boli (već smo spominjale slušalice iz kojih tutnji techno ili slična glazba na ušima zubarovih žrtvi), ili pak čovjek umjesto na bol pokušava misliti na nešto drugo. (Tako sam ja dok sam rađala kćer pokušavala definirati različite pojmove iz psihologije. Bilo je vrlo djelotvorno: kćer je skoro pa diplomirala psihologiju.)

 A kako se riješiti glavobolje senzornim protuudarom? Na glavu stavite lonac s pet litara vode i sjednite na vruću peć. Dok voda zakuha (a možda i prije) glava će vas prestati boljeti. (Za posljedice ne odgovaramo.)

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi:

s onu stranu zrcala

Komentari

Najnovije

Najčitanije