U zadnje vrijeme sve se više priča o krizi, recesiji, nužnosti da se štedi, uloži ekstra napore... Obzirom da tvrtke imaju smanjene narudžbe režu se troškovi, ukidaju se radna mjesta, a od preostalih radnika se očekuje da povuku i "zapnu" i daju 120% ne bi li se opstalo. U strahu da u teška vremena ne ostanemo bez posla pristajemo na sve. Pa se tako npr. možete naći u situaciji da ste radili u nekoj službi u kojoj vas je bilo dvoje.

Zbog stava uprave da je nužno rezanje troškova, jedan od vas će ostati bez posla. Može se reći da ste vi imali sreće i zadržali posao, ali nakon kratkog olakšanja shvaćate da ćete od sada osim svoga posla morati raditi i posao kolege.

Drugi primjer može biti to da se od vas očekuje da povećate ili održite prodaju u situaciji kada ljudi manje troše. Možda ste trgovac automobilima ili nekretninama i u vremenima kada je "situacija bila bolja", kada ljudi nisu strahovali za svoje radno mjesto ili su lakše dobivali kredite prodaja je išla. Sada je druga situacija i koliko god truda ulagali, rezultati nisu kao prije. Ono što vas dodatno deprimira je činjenica da sada radite više nego ikada, nikada niste imali lošije rezultate, a još niti vaše rukovodstvo nije zadovoljno i osjeća se nervoza, napetost i pritisak.

Slijedeći nam primjer, također, govori o prihvaćanju nerealnih očekivanja. Prije nekoliko dana održali smo seminar o oblikovanju sustava upravljanja kadrovima na kojem su bili uglavnom ljudi zaduženi za ljudske resurse u svojim organizacijama i nekolicina direktora manjih tvrtki. Između ostalog razgovaralo se o očekivanjima prema stručnjacima za kadrove od strane uprave.

Samo neka od njih su motivirati kadrove, pronaći kvalitetne kadrove, pobrinuti se da ljudi budu kompetentni za svoj posao, uvesti timski rad, unaprijediti organizacijsku klimu, rješavati loše odnose i konflikte, potaknuti ljude na inovativnost, implementirati promjene... Ono što je na to je jedan od prisutnih vlasnika manje firme rekao: "Pa kako vi to sve uspijevate?" Odgovor je da ne uspijevaju. I tu leži glavni razlog njihovog nezadovoljstva te nezadovoljstva uprave s njihovim radom. Nije realno očekivati od jednog čovjeka ili od jedne službe da može postići gore navedeno. Upravo u tome leži i jedan od uzroka zašto se u tim službama vrlo brzo izmjenjuju ljudi. I dolaze drugi koji prihvaćaju ista očekivanja, nesvjesni da će im se to obiti o glavu.

Ne ulazeći u razloge prihvaćanja nerealnih očekivanja možemo vidjeti da nakon kratkoročnog olakšanja i nastojanja da se svidimo svojim nadređenima vrlo brzo shvatimo da smo se "uvalili" u nevolju. Koliko god se trudili ne uspijevamo izvršiti dogovoreno te smo nezadovoljni i mi i naši nadređeni. U silnom trudu da postignemo dogovoreno radimo prekovremeno, vikendima i nakon nekog vremena postajemo iscrpljeni.

Da biste izbjegli ove i možda puno gore posljedice prije preuzimanja obaveza na sebe provjerite je li to realno očekivati. Ukoliko u tom trenutku na to pitanje ne znate odgovor zamolite za malo vremena. To vrijeme utrošite ne biste li došli do informacija koje vam mogu reći što je realno, razgovarajte s kolegama iz vaše ili sličnih tvrtki...

Opasnost koja proizlazi iz prihvaćanja nerealnih ciljeva jest ta da će na osnovi vašeg pristanka drugi odjeli i kolege u tvrtci isplanirati svoj posao. Ako vi ne ispunite ono što ste obećali i oni će biti u problemima. U svakom slučaju možda je bolje u početku ispasti oprezniji, iznijeti svoje brige i stavove oko onoga što se očekuje nego prihvatiti obavezu za koju će se ispostaviti da je ne možete izvršiti.

A ako ste se ipak uvalili, skupite hrabrosti i reagirajte čim vidite da stvari ne idu po planu. Ako se nešto poduzme dovoljno rano, vaši vam kolege mogu pomoći da nađete rješenje ili se mogu ostali planovi prilagoditi prema novim informacijama. Čekanje da se dogodi čudo i problem nestane sam od sebe može vas dovesti i do toga da on uzrokuje tolike nevolje i razočarenje nadređenih pa da ostanete i bez posla.