Rođenje djeteta za svaku je obitelj najznačajniji i najsretniji događaj. No, uz slatko iščekivanje i razne pripreme, prethode mu i ne baš lijepi osjećaji neizvjesnosti i straha. Jedan je od najdubljih roditeljskih strahova zasigurno onaj da bi se dijete moglo roditi s nekim nedostatkom. Spoznaja da dijete nije potpuno zdravo kod svakog roditelja uzrokuje duboku emocionalnu traumu. Dijagnoza oštećenja sluha je, bez iznimke, za svaku obitelj stresna. Najčešće reakcije roditelja nakon dijagnoze su iznenađenje, strah, tuga, otpor, neprijateljstvo te osjećaji stida i krivnje. Nakon toga roditelji zauzimaju ili stav borbe za dijete i protiv oštećenja, ili stav odbacivanja djeteta. Zatim slijedi mirnija faza u koju obitelj ulazi nakon početnoga šoka. Tada se uspostavlja obiteljska ravnoteža te se obitelj polako prilagođava oštećenom djetetu i postaje homogenija. U nekim slučajevima javljaju se neprijateljske emocije te međusobno optuživanje članova obitelji.

Obiteljski život čini isprepletena mreža međusobnih odnosa. Ona postaje još složenija ako je u njoj dijete s posebnim potrebama, a sasvim je specifična u obitelji djece oštećena sluha. Kako je obitelj temeljna odgojna institucija i važno mjesto sigurnosti njezinih članova, nedvojbena je njezina važnost za razvoj i oblikovanje ličnosti djeteta. Stoga roditeljski osjećaji, stavovi i ponašanja koja proizlaze iz tih stavova snažno utječu na razvoj djeteta oštećena sluha.

Dolaskom na svijet dijete ulazi u obitelj koja već ima uhodane odnose i koja, nastojeći ga prilagoditi obiteljskom sustavu vrijednosti, snažno djeluje na njegovo oblikovanje. Tu ono stječe emocionalna iskustva, uči pravila međuljudskih odnosa i ponašanja u društvu te usvaja životne vrijednosti i ciljeve. U obitelji dijete prima kulturu svoje sredine, među ostalim i govor, koji je osobito važan u socijalnom životu djeteta.

Međutim, u obitelji djeteta oštećena sluha nastat će promjene u organizaciji i odnosima unutar i izvan obitelji. Pritom će stavovi roditelja, među ostalim, biti određeni i stavovima društva prema djeci oštećena sluha i govora, odnosno uvjetima koje društvo stvara u procesu odgoja, naobrazbe i rehabilitacije takve djece.

Važna pretpostavka napredovanja djece s oštećenjem sluha jest što ranije otkrivanje oštećenja te rano uključivanje u proces rehabilitacije. Razumije se da je za poticanje razvoja takve djece najvažniji utjecaj okoline, ponajprije obitelji, jer će bez aktivne suradnje roditelja i specijaliziranih ustanova izostati uspješna edukacija i rehabilitacija. Roditelji djetetu s oštećenjem sluha moraju omogućiti pojačane osjetilne podražaje te osjećajnu i društvenu potvrdu što će postići tako da se identificiraju s djetetom te izgrade komunikaciju preko očuvanih kanala. Tada će razvoj djeteta s oštećenjem biti poput razvoja svakog drugog djeteta.

Reakcija samog djeteta na vlastite teškoće ovisi o vremenu nastanka te o vrsti i stupnju oštećenja. Specifičnosti u razvoju ovise o tome koliko su i kako djeca izložena frustracijama zbog svoga nedostatka. Oko osme godine formira se svijest o oštećenju i obrambeni stav prema frustracijama. Tada dijete postaje ranjivije jer ne uspijeva aktivno sudjelovati u aktivnostima vršnjaka. Potreba za komunikacijom javlja se vrlo rano ili je urođena, a nemogućnost zadovoljavajuće komunikacije stalan je izvor frustracija i za dijete i za roditelje. Zbog toga je odnos između djeteta oštećena sluha i njegovih roditelja najčešće izmijenjen, što može biti razlogom usporenoga ili izmijenjenog emocionalnog razvoja.

Oštećenje sluha uvjetuje odstupanja u razvoju govora. Ako ta odstupanja u ranom razvoju govora ne utječu na kvalitetu emocionalnog odnosa između majke i djeteta, pretpostavlja se da to može pozitivno utjecati i na govorno-jezični napredak djeteta oštećena sluha tako da povoljan stav majke može bitno ublažiti kompleksnost oštećenja. Majka koja s razumijevanjem pristupa emocionalnim potrebama svoga djeteta, ublažit će njegove tjeskobe i uspješnije ga pripremiti za sretniji i stabilniji kasniji život.

Presudnu ulogu dakle, imaju roditelji - oni moraju prihvatiti dijete i njegovo oštećenje. Što je veći raskorak između očekivanja roditelja i dometa njihove djece, to će teži biti i proces socijalizacije te privikavanja roditelja na dijete s oštećenjem. Previše zaštitničko ponašanje prema djetetu može biti gotovo jednako neproduktivno kao i odbacivanje djeteta oštećena sluha jer takvo ponašanje samo još više produbljuje već postojeće konflikte.

Kada dijete krene na rehabilitaciju, i roditelji moraju izdvojiti dosta vremena kako bi se upoznali s rehabilitacijom, a do djetetove treće godine i sami bili sudionikom. Rad s roditeljima najčešće se svodi na individualno i grupno savjetovanje gdje im se pomaže pri svladavanju nemira i tjeskoba kako bi postali djelotvorniji u svojoj roditeljskoj ulozi. Najvažnije je prihvatiti problem i znati se nositi s njim, a tome će uvelike pomoći suradnja s rehabilitatorom i razmjena iskustva s drugim roditeljima. Treba se prilagoditi djetetu te s njim održati komunikaciju i emocionalnu povezanost. Roditelji bi trebali biti najveća potpora djetetu, a njihova bi očekivanja trebala biti u skladu s mogućnostima oštećenoga djeteta. Dijete kojemu se pruža potrebna pažnja, ljubav i potpora, zasigurno će imati bržu i uspješniju rehabilitaciju.