Nasuprot hedonizmu onih koji se zdravstvenim problemima uzrokovanih pogrešnom prehranom planiraju baviti poslije četrdesete i koji imaju upravo suprotan problem, jednostavno ih nije briga što jedu, holistički nastrojeni ortoreksičari svoju patološku opsesiju očituju fiksacijom na hranu i potrebom za unosom samo "biološki ispravne i zdrave" hrane što nadilazi "zdravu prehranu", a očituje se kroz pretjeranu brigu za svaki komadić hrane i gutljaj pića koji unesu u sebe pri čemu im je "dozvoljeno" jesti samo "biološki čiste" namirnice bez pesticida, herbicida i dodatnih umjetnih tvari poput konzervansa.

Takav način života smatraju potpuno zdravim i primjerenim te ga djelomice hrane objektivnim činjenicama i saznanjima iz područja znanosti, a djelomično suviše subjektivnim procjenama o koristima zdrave i o "zlu" nezdrave hrane. Štoviše, problem ortoreksičara ne leži samo u odnosu prema hrani. Oni smatraju da je to što rade gotovo duhovni izazov. Stoga ovaj, kao i ostali poremećaji prehrane često ima psihološke korijene u smislu poremećaja osobnosti.

Opsesivni pristup prehrani i zdravijem načinu života vodi u restriktivne dijete koje mogu ozbiljno narušiti zdravlje i završiti slabljenjem sociološko-kulturoloških odnosa, a samim time i ozbiljnim nezadovoljstvom vlastitim životom što im u ishodištu zasigurno nije bila namjera. Sve dakle počinje vrlo nevino sa svrhom poboljšanja općenitog zdravstvenog stanja, bilo pokušajima mršavljenja, zdravijeg života, ili bržeg i efikasnijeg izlječenja od bolesti, a neprimjetno se dugoročno razvije u ozbiljnu maniju i životno važan imperativ koji misaono zauzima veći dio njihovog dana jer takva osoba nastoji svaki obrok učiniti idealno ispravnim. Tako su osjećaji krivnje pri jedenju nezdrave, kalorične i masne hrane, osjećaji pretjerane propitkivosti u vezi hrane čije podrijetlo ne znaju i ogromni osjećaji krivice nakon propuštenog treninga u teretani tipične osobine jednog ortoreksičara. Shodno ostalim poremećajima prehrane i ortoreksičari zbog izgladnjivanja imaju iznenadne porive za "prejedanjem" koji gotovo uvijek završe vrlo depresivnim stanjima neugode i osjećaja krivice.

Upravo smanjenje socijalnih kontakata zbog uskog izbora hrane (propuštanje nezdravih ručkova, večera i druženja općenito) predstavlja glavnu i osnovnu smjernicu u postavljanju dijagnoze ovog poremećaja uz osjećaje superiornosti nad onima koji ne znaju i ne žele znati što je za njih dobro. S psihološkog stajališta ovdje se ne bi trebale raditi razlike od anoreksije i bulimije koji su doduše posve drugačiji poremećaji prehrane jer anoreksičari se brinu oko količine hrane koju pojedu dok se ortoreksičari brinu oko njezine kvalitete.

Ortoreksija dakle može voditi u poremećaj prehrane kada počne utjecati na socijalni život osobe koja postavlja zahtjeve prema sebi i svom načinu prehrane, a s obzirom na sve veću rafiniranost hrane koja je danas ponuđena na tržištu sa stajališta roditelja ili partnera postaje slična anoreksiji. Nutricionisti preporučuju da se pri dijeti ne izbacuje potpuno niti jedna vrsta namirnica. Ako ste na dijeti, izbjegavajte dogmatizam i naredbe samima sebi. Ne radite to jer morate nego jer tako želite. Imajte viziju cilja, ali znajte da je ljudski griješiti. Pronalazak sredine i uspostavljanje ravnoteže je ono što nas čini ljudima. Uživajte u jelu u normalnim granicama i količinama jer ipak je dijeta samo oruđe kojim ćemo lakše stici do cilja, zdravijeg tijela i uma, ali je važno da dugoročno, u konačnici ima pozitivan učinak na oboje.