Tko postavlja dijagnozu?

Prvi korak je priznati da postoji poremećaj u uzimanju hrane. Često bolesnika moraju nagovoriti roditelji ili netko drugi da posjeti liječnika. Budući da bolesnik može poricati da problem postoji i da mu se može opirati, preporučuje sa da tijekom razgovora s liječnikom bude prisutan i prijatelj koji će dati dodatne informacije o tome kako bolesnik uzima hranu i pomoći neutralizirati njegov otpor ili poricanje. Nažalost, i roditeljima i bolesniku izuzetno je teško priznati da problem postoji. Na primjer, zato što je hrana važan dio odnosa između majke i djeteta, poremećaj u uzimanju hrane može izgledati kao ogromna roditeljska greška. Izuzetno je važno nadvladati ove osjećaje i obavijestiti liječnika o bilo kojem sumnjivom gubitku težine ili problemima u ponašanju povezanima s hranom.

Dijagnosticiranje bulimije

Liječnik bi morao postaviti dijagnozu bulimije ako postoje najmanje dvije bulimične epizode tjedno u trajanju od tri mjeseca. Na temelju ostalih simptoma i povijesti bolesti, liječnik bi tada kategorizirao bolesnika bilo kao (1) osobu koja sama izaziva povraćanje ili uzima lijekove da bi izbacila hranu ili tekućinu ili (2) osobu koja gladuje ili pretjerano vježba.

Dijagnosticiranje anoreksije i njezinih komplikacija

Obično se pregledom fizičkih simptoma i osobne povijesti bolesti brzo potvrđuje dijagnoza anoreksije. Standardni kriteriji za dijagnosticiranje anoreksije su: pacijentovo odbijanje da zadrži tjelesnu težinu koja je normalna za njegovu dob i visinu; intenzivan strah o debljanja iako je nedovoljne težine; iskrivljena predodžba o vlastitom tijelu koja smanjuje samopouzdanje; poricanje ozbiljnosti mršavljenja i izgladnjivanja; u žena, izostanak menstruacije najmanje tri mjeseca. Liječnik tada kategorizira anoreksiju ili kao restriktivnu (samo stroge dijete) ili anoreksiju bulimiju (prekomjerno uzimanje hrane i namjerno pražnjenje). Budući da se taj poremećaj rijetko javlja u muškaraca, liječnici nisu na oprezu s muškim pacijentima čak i kad pokazuju klasične simptome anoreksije. Treba isključiti ostale medicinske poremećaje koji bi mogli uzrokovati anoreksiju, uključujući kronični umor, Chronovu bolest, hipertiroidizam, Addisonovu bolest, rak, tuberkulozu, anemiju i celijakiju. U svim se slučajevima moraju napraviti kompletne krvne pretrage, pretrage neravnoteže elektrolita i razina bjelančevina, elektrokardiogram i rendgenski snimak prsnog koša, pretrage jetre i bubrega te štitnjače.

Niske razine kalija ukazuju na to da je poremećaj vjerojatno popraćen sindromom prekomjernog uzimanja i namjernog izbacivanja hrane. Ovisno o ozbiljnosti anoreksije, potrebne su i druge pretrage kao što su gustoća kostiju ili ostale vrste rendgenskih snimaka.