Zašto su nezaposleni manje sretni od onih sretnika koji imaju posao?

Kao prvo, veliki dio osjećaja vlastite vrijednosti kod mnogih ljudi, posebno muškaraca, vezan je uz posao i vjerovanje da se mogu financijski brinuti za obitelj. Gubitak posla za njih je dokaz da nisu dovoljno sposobni i predstavlja veliki udarac njihovom samopoštovanju i samopouzdanju. Rijetki su oni koji će reći Pa danas svatko može ostati bez posla (što je realno); većina će to doživjeti kao osobni neuspjeh i dokaz vlastite nesposobnosti. Posebno je teško onima koji su na poslu imali visok status, a onda otkriju da ih ljudi koji su ih prije s poštovanjem pozdravljali, sada niti ne primjećuju.

Gubitkom posla čovjek se odjednom suoči s velikom količinom slobodnog vremena s kojim jednostavno ne zna što će. Iako svi tvrdimo da bi nas više slobodnog vremena učinilo sretnijima, istraživanja pokazuju da to nije slučaj. Ljudi najviše emocionalnih problema i depresivnih stanja doživljavaju za vrijeme vikenda i godišnjih odmora. Slobodno vrijeme koje nismo u stanju ispuniti nekom smislenom i zadovoljavajućom aktivnošću postaje neizdrživi teret. Čovjek koji je godinama osam i više sati dnevno trošio na posao, vrlo teško pronalazi nešto čime će popuniti vrijeme.

Možda je jedna od najpogubnijih posljedica nezaposlenosti socijalna izolacija. Naime, mnogi ljudi (a posebno muškarci) svoju potrebu za druženjem uglavnom zadovoljavaju na poslu ili kroz neku aktivnost poput igranja nogometa, košarke ili šaha. Za razliku od žena, vrlo su rijetki muškarci koji će se s prijateljima naći samo da bi razgovarali (a s prijateljicama još manje). Kad ostane bez posla, muškarac gubi i krug ljudi s kojima se družio. Nađe se u začaranom krugu. S nekima se prestaje družiti jer više nema poslovnih kontakata koji su ih povezivali, a s nekima se izbjegava družiti (čak i s onima koji bi to htjeli) jer mu je neugodno pojavljivati se u njihovom društvu. Oni su zaposleni a on nije, pa to samo povećava njegov osjećaj bezvrijednosti i nesposobnosti.

Dakle, nezaposleni ljudi suočeni su s krizom identiteta, velikim gubitkom statusa i samopoštovanja, usamljenošću i ogromnom količinom slobodnog vremena  s kojim ne znaju što bi. Nije stoga čudno da istraživanja pokazuju da nezaposleni često imaju i psihičkih problema - poput anksioznosti (što je jača uznemirenost), depresije, izrazitog nezadovoljstva životom i osjećaja beznadnosti. Sve to može dovesti i do negativnih posljedica po zdravlje. Nezaposleni muškarci dvaput su skloniji samoubojstvu od zaposlenih, a jedan od sedam muškaraca u roku od šest mjeseci nakon gubitka posla razvije ozbiljne simptome depresije.

Nezaposlenost oca u obitelji stvara krizu i izvor je stresa za sve članove obitelji. Mijenjaju se obiteljske uloge i odgovornosti što svima predstavlja i praktične i emocionalne izazove. Mnoge obiteljske aktivnost više se ne mogu odvijati kao prije iz jednostavnog razloga: nema dovoljno novca. Kako izaći na kraj s financijskim problemima, napetostima u odnosima i brigama o budućnosti?

Mnoge žene krive svoje muževe što su ostali bez posla i stalno im to predbacuju. Čak i kad to ne rade otvoreno, iz njihovih se indirektnih izjava može zaključiti  da preziru muškarce koji nisu u stanju brinuti o obitelji. Naime, veliki broj žena i danas vjeruje kako je financijska briga o obitelji primarno muški zadatak. Ovakav stav naravno samo dolijeva ulje na vatru.

Nezaposlenost oca ima utjecaja i na djecu. Bez obzira koliko su mala, ona osjete svaku promjenu u obiteljskim odnosima i  mogu postati vrlo uznemirena ako im nije jasno što se događa. U takvim slučajevima sklona su vjerovati da je sve to njihova krivnja i da su roditelji nervozni i napeti zbog nečega što su oni učinili.

Sve ovo dovodi do napetosti, konflikata i svađa što tešku obiteljsku situaciju čini još težom.

Iako gubitak posla u prosjeku teže podnose muškarci nego žene, iste posljedice vrijede i za žene ako je posao bio važan dio njihovog identiteta. U tom se slučaju i one suočavaju sa sličnim problemima kao i muškarci.

Naravno, mnogi će reći da kad kažu Samo da ne moram raditi ne misle na to da budu nezaposleni i bez novca, nego da imaju puno novca pa da zato ništa ne moraju raditi. Kao prvo, vrlo je malo ljudi koji su bogati a ne moraju baš ništa raditi. Većina bogataša ipak nešto radi. I to ne zato da bi imali za špeceraj, nego zato jer vole raditi. (Ma evo, npr., ovi Rolling Stonesi imaju zajedno dva i pol stoljeća i novca koliko su teški i umjesto da sada šišaju travicu ispred svojih vila, oni i dalje jurcaju po svijetu i skakuću po pozornicama.) A drugo, kao što ćemo kasnije vidjeti, ni sam novac po sebi ne nosi baš previše sreće.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: