Znate li što stvarno želite od života i kuda stremite? Usudite li se sebi to priznati? Ili ste svoje želje potisnuli i radite ono što "se treba"?

U terapijskim seansama susrećem ljude koji nemaju odgovor na pitanje "Što stvarno želite?". Znaju reći što ne žele, što su nekad željeli ili što drugi od njih očekuju. Ali se ne usude izreći ni samima sebi što sve žele sada i što bi time zapravo dobili.

Gubitak kontakta s vlastitim željama dovodi do osjećaja praznine i nezadovoljstva. Ako ne znamo što želimo - ne možemo birati ni voditi svoj život ka tome. Ne znajući što želimo prepuštamo drugima odgovornost da za nas odluče, jer se to bojimo sami.

Potiskivanje i udaljavanje od želja događa se zbog mnogih procesa.

Ako su naše želje i potrebe tijekom života bile neuvažene  - usvajamo lekciju da nisu važne i da na njih nemamo pravo. Možda je to bilo praćeno poukom da je sebično misliti na sebe i da treba druge staviti na prvo mjesto, zbog čega osjećamo krivnju ako nešto poželimo. Pa radimo ono što se od nas očekuje i tuđe želje brkamo za vlastite.

Kad su naše želje bile drugačije od okoline učimo da su neprihvatljive i nešto čega se trebamo sramiti. Možda smo naišli na podsmjeh "O čemu ti fantaziraš?" pa povjerujemo da je "ludo" sanjati i da se "želje ostvaruju drugima, ne nama." Takva uvjerenja postavljaju naš stakleni plafon - ono što mislimo i vjerujemo da možemo postići.

Moguće su želje bile nekritički poticane i napuhane uvjerimo se da moramo ostvariti nešto veliko da bi vrijedilo. Presjajne želje često radije ostavljamo u fantaziji jer vjerujemo da njihovo ostvarivanje nikad neće biti tako dobro i u startu odustajemo. Bez pokušaja stavljanje želja na test realiteta ne učimo o svojim snagama i ranjivostima niti razvijamo vještine potrebne za ostvarenje snova.

Dok smo rastrgani između jakih želja u konačnici stojimo na mjestu. To nas štiti odgovornosti izbora i rizika neuspjeha. 

Ako smo pokušavali prije, pa nije išlo, odlučimo da je bezbolnije ne željeti. Sigurnije je držati se u svojoj zoni ugode nego se izložiti riziku.

Udaljavanjem od svojih želja štitimo se od neuspjeha, razočaranja i narušavanja slike sebe. No u konačnici njihovo poricanje vodi do gomilanja frustracije, što povećava šansu za razvoj destruktivnih impulsa. Bez kontakta sa svojim željama ne možemo biti ono što jesmo i gubimo vitalnu srž.

Želje se katkad demoniziraju kao izvor patnje i nešto što treba nadrasti. No, treba želju odvojiti od "neurotične vezanosti" za želju. Kad imamo zdrav odnos prema vlastitim željama one su naš pokretač i daju osjećaj smisla našem životu. Kad smo ih svjesni bez krivnje i "lijepljenja" one nam pokazuju nešto posebno o nama što pomaže da prigrlimo svoj život. Tada se i jasnije možemo odvojiti od nekih (auto)destruktivnih impulsa i prepoznati zdravu želju koja se krije u njima.

Priznati si želje traži hrabrost i suočavanje sa dubokim strahovima od neuspjeha, odbacivanja ili nemogućnosti njihova ostvarenja. Istražujući što je želja, čija je, koje su naše unutarnje prepreke njenu ostvarenju - pročišćavamo je nezdravih suvišaka i možemo svjesno odabrati. Tada odlučujemo što smo spremni poduzeti da to ostvarimo i dopustimo da nas želja povuče izvan granica nas samih u rast.

Ako ste spremni za osobni rast uključite se Grupu za osobni razvoj - ciklus psiholoških radionica za povećanje samosvijesti i kapaciteta za ispunjeno življenje. Kroz iskustveno-terapijski grupni rad povećajte uvid u svoje želje, osjećaje i samoograničavajuće obrasce te pokrenite svoj život u željenom smjeru. Više na www.savjetovaliste-taura.hr