Ljubav oslobađa

Mnogi ljudi ljubav i slobodu smatraju oprečnim pojmovima. Emotivnu bliskost doživljavaju više kao ograničenje i obavezu, a manje kao istraživanje sebe i voljene osobe. A činjenica je da ništa ne oslobađa tako kao ljubav. Ali, da bismo mogli dati i primiti ljubav koja je autentično naša, moramo se najprije osloboditi sputavajućih misaonih i emotivnih obrazaca koje smo pokupili iz roditeljskog doma. Do tada, naši autentični osjećaji i želje će se miješati s osjećajima i željama projiciranim iz potreba našeg unutarnjeg djeteta. Unutarnje dijete je onaj "mali ja" u kojem su pospremljena emocionalna sjećanja iz djetinjstva. "Postupamo sa sobom kao odraslima onako kako su s nama drugi postupali kad smo bili mali", navodi psihologinja Alice Miller. Ako smo ljubav zasluživali poslušnošću i povlađivanjem onda i u odraslosti pokušavamo steći naklonost na sličan način. Ako smo se osjećali voljenima samo kada bi bili zabavni i vedri, onda kao odrasli ljudi možemo misliti da zaslužujemo ljubav samo kad smo takvi. Tek kada se riješimo takvih emotivno-mentalnih zavrzlama možemo voljeti slobodno i otvoreno, ne iz nesvjesne dječje potrebe, već iz iskrene, svjesne želje.

Osjećaj unutarnje slobode je preduvjet za ljubav - kako prema sebi tako i prema drugima. Kada nemamo mogućnost slobodnog izbora, nemamo ni mogućnost biranja ljubavi. Biti otvorenog srca, bilo prema partneru, bilo prema obitelji, bilo prema prijateljima znači otvoreno se pokazivati onakvima kakvi zaista jesmo. Čim postoje neki aspekti sebe koje u bliskim odnosima imamo potrebu skrivati, to je alarm za propitivanje svojih osjećaja i želja. Iskreno voljeti i davati se bez računice možemo samo ako se pred dragim osobama osjećamo "svoji" - spontani i opušteni. Takva ljubav je oslobađajuća, a sloboda koja se na taj način stvara vodi ka otkrivanju novih dimenzija ljubavi.