Facebook prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Slučajnost ili...?

Slučajnost ili...?

Slučajnost ili...?
  • Objavljeno: Ponedjeljak, 15.02.2010.
  • Broj pregleda: 197
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Odavno već ne vjerujem u slučajnosti, naučila sam da je u životu sve baš onako kako treba biti. Tako i danas. Nakon „slučajnog" susreta na promociji knjige moje drage prijateljice, danas sam na dogovorenoj kavi upoznala jednu dragu osobu. Razgovarale smo poslovno, ali eto, slučajno popričale i privatno. Znate kako je to kad razgovor krene u nekom drugom smjeru, kao da se otvaraju vrata koja vas vode sve dalje i dalje.

Ne znam zašto niti kako, ali moja nova poznanica mi je ispričala kako je eto u trideset  trećoj godini upisala fakultet. Naravno uz obitelj, supruga i kćer, te uz posao. „Prvih mjesec dana je bilo pakleno", objašnjavala mi je, „kći je taman krenula u prvi razred osnovne škole, nisam znala kako ću sve to uskladiti i uspjeti". Ali mjesec dana je prošlo, stvari su se posložile, a osjećaj zadovoljstva svakim je danom sve veći i veći. „I dalje mi je kći centar svijeta", pomalo se pravdala dok mi je pričala o sreći koju osjeća na predavanjima, „ali morala sam učiniti nešto za sebe". Zadivljeno sam je slušala i promatrala sjaj u njezinim očima dok je radosno pričala o kolegama studentima i profesorima. Zadivljeno, čak sa pomalo zavisti. Naime, ja spadam u onu drugu, brojniju kategoriju ljudi, onih koji čeznu i žele, ali nedostaje im taj odlučni zadnji korak. Dugo sam godina nakon drugog  poroda željela završiti fakultet koji sam prekinula početkom profesionalnog bavljenja pjevanjem. Stalne turneje, snimanja i druge obveze odvukle su me s druge godine fakulteta na koji se nikad više nisam vratila. Često sam pomislila kako bi bilo lijepo i zanimljivo da mogu nastaviti tamo gdje sam stala, ali nikad to nisam zaista učinila. Ne mogu ja to, što će ljudi misliti o meni, kako ću se opet priviknuti na učenje, nema smisla, nema potrebe, ne mogu ostavljati djecu i visiti na predavanjima, samo su neke od isprika koje sam ponavljala sama sebi. Koji je bio pravi razlog, ne znam niti danas. Možda strah od neuspjeha, možda komoditet, ali danas mi je jasno da je to sigurno jedan neostvareni san koji čuči negdje duboko u meni.

Sjetila sam se danas i prijateljice moje mame, koja je u već vrlo visokim godinama upisala muzičku školu. Cijeli je život voljela glasovir i željela naučiti svirati. Mlada se udala, puno radila, rodila dvoje djece i nikako nije imala mogućnosti niti vremena za ostvarenje svoga sna. Nakon smrti svog supruga, u sedamdesetima, kada su djeca već odgajala svoju djecu, upisala je muzičku školu i uspješno je završila. Svakodnevno je naporno vježbala i svirala dok nije bila u stanju izvesti sonatinu koja joj se sviđala. Bilo je to davno i nisam sigurna da je gospođa još živa, ali sjećam se kako sam tada prilično mladenački glupo pomislila kako sigurno nije normalna, jer tko bi se normalan u tim godinama uopće trudio odlaziti u školu. Sada, Bogu hvala, razmišljam potpuno drugačije i nakon današnjeg susreta mislim - je li moja nova poznanica slučajno ušla u moj život? Ili je vrijeme da potražim svoj index?

Preuzmite CentarZdravlja vodič

Godišnji horoskop za 2017. godinu

Slanjem vodiča na odabranu e-mail adresu suglasni ste sa prijavom na CentarZdravlja newsletter.

Komentari

Najnovije

Najčitanije