Odnos sa stvarnošću

Da bismo ušli u korijen riječi smisao trebamo napraviti jednu sasvim malu izmjenu - s početka riječi oduzeti slovo s. Kada je nešto napravljeno smisleno, to znači da je osmišljeno, napravljeno s mišlju. Iz toga je logično za zaključiti da je netko (bog, duša, priroda, sudbina) naš život zapravo već osmislio. A ako je to već učininjeno, onda se nemamo više što misliti. Ne moramo kreirati smisao, jer je on (doživljavali ga mi ili ne) već tu. Kratkoročno gledano, takvo razmišljanje može biti utješno i opuštajuće, ali dugoročno gledano vodi ka pasivnosti, a vrlo često i do niza razočaranja. Ako polazimo od pretpostavke da je ovaj svijet za nas osmislio bog, onda kreću nagađanja o tome kakav je taj bog. Mora da je pravedan, misli na nas, pobrinut će se za nas. Nadamo se da nas bezuvjetno voli i da nas tu i tamo stavlja u teške životne situacije jer nam "dijeli lekcije". Takve ideje o bogu koji uvijek daje po zaslugama u mnogim ljudima samo produbljuje osjećaj krivnje i manje vrijednosti jer ispada da nikada nisu dovoljno dobri da bi zaslužili biti sretni i zadovoljni. Ideja o prirodi boga je toliko apstraktna i sveobuhvatna da u nju možemo projicirati zaista svašta. Zbog toga i postoji toliko različitih vjerovanja koja se prenose s koljena na koljeno generacijama. Često je to samo "prijenos bez razmišljanja". Dobijemo u nasljeđe određenu predodžbu o stvoritelju, o duhovnosti, o smislu i zatim je prenosimo na svoje potomke. Iako se taj prijenos (putem obiteljskog i kolektivnog nasljeđa) događa po automatizmu, odnos sa stvarnošću, univerzumiom ili bogom je jedan od najvažnijih i najintimnijih odnosa u životu. Osim odnosa sa samim sobom, odnos sa cjelokupnom stvarnošću je jedini koji traje otpočetka pa sve do kraja našeg svjesnog života.