Zašto (ni)je dobro opraštati

Opraštanje i sebi i drugima, kao osobina ličnosti, u pozitivnoj je vezi s mentalnim zdravljem i psihološkom dobrobiti. Osobe koje su sklone oprostiti manje su sklone depresiji, ljutnji i neprijateljstvu prema drugima. Međutim, kad se mentalno zdravlje i psihološka dobrobit dovedu u vezu s opraštanjem konkretnih životnih događaja, rezultati baš i nisu impresivni. Veći su učinci ako se uspije oprostiti - Bogu. U svakom slučaju, još je puno nedoumica u ovom području. Primjerice, nekim ljudima samo smišljanje osvete može donijeti mir. Zatim, neke kulture upravo i potiču (krvnu) osvetu, pa povrijeđena osoba dobiva puno okolinske podrške za svoje rane ljute. S druge strane, ako se nekoga skoro pa prisiljava da oprosti i zaboravi, a on to ne može, bit će mu još gore nositi se s postojećim lošim osjećajima zbog same povrede. 

Treba reći i da neki znanstvenici smatraju kako opraštanje, osobito u nekom nasilničkom odnosu, baš i nije uvijek blagotvorno: ono može osobu koja je oprostila učiniti lakšom metom za novu povredu (nema veze što je lemam, opet će mi oprostiti), a kod promatrača dojam o - krivnji žrtve (budući da mu je oprostila, sigurno se i sama osjeća krivom.) Evo baš u Jutarnjem, na cijeloj strani, ispovijest 32-godišnje Zadranke koja je napustila supruga i dvoje djece, pa pala u ruke pet godina mlađeg ljubavnika koji ju je zatočio, pa vrijeđao, tukao, silovao, rezao je nožem i po njoj gasio opuške. Posvuda! Od deset navečer do tri ujutro kad je zaspao. (Ona je vrištala i zvala upomoć i susjedi su je čuli, ali nisu ništa poduzeli, bojali su se osvete.) Drugi dan joj je u gradu pozlilo, pozvana je hitna, pa su liječnici, kad su vidjeli u kakvom je stanju, pozvali policiju. Storija je morala izaći na vidjelo, ljubavnik je pritvoren, ali ona na sudu neće svjedočiti protiv njega jer mu je odmah - sve oprostila. Teško je reći radi li se ovdje o opraštanju kao vrlini o kojoj ovdje pričamo ili o sustavu životnih vrijednosti koji uključuje i ono tko se tuče, taj se voli. Dakle, to je jedan od onih konkretnih slučajeva zbog kojih je tu još toliko prostora za istraživanje.

U svakom slučaju čini nam se korisnim razlikovati opraštanje kao proces koji dovodi to toga da postajemo manje ogorčeni, napeti, depresivni i opsjednuti time što nam se dogodilo od opraštanja koje dovede do toga da nas netko još više maltretira. U prvom slučaju radi se o pozitivnoj pojavi koja povećava naše životno zadovoljstvo. U drugom slučaju opraštanje (ako se tako uopće i može nazvati!) samo i dalje održava situaciju koja nas čini nesretnima.