Razvijanje skromnosti

Čini se da još nema programa koji bi nekoga pouzdano učinio skromnim ili poniznim (u onom pozitivnom smislu). Istina, postoje neke terapijske tehnike spuštanja na zemlju onih koji su baš pretjerali sa svojim narcizmom (tzv. narcisoidno poremećene ličnosti), premda je njih i teško dobaviti na kakvu terapiju - oni ne vide problem, pa niti potrebu za terapijom. No i u slučajevima kad se ljudi nađu u kakvoj terapiji zbog nekih drugih razloga, gotovo se neizbježno prorađuje slika koju imaju o sebi, uče realno procjenjivati sebe,  prihvaćati svoje snage, vrline i mane. 

Naravno, već od malena roditelji, a onda i učitelji, modeliraju (ili ne!) kod djece osjećaje skromnosti i poniznosti. Kako rastu, ti se osjećji učvršćuju (ili ne!) u doticajima s drugim ljudima i kulturama, te pod utjecajem nekih drastičnih životnih događaja (teške bolesti, nesreće, rođenja djeteta, rastave i razvoda, religijskih vjerovanja ili drugih vrsta tzv. transcendentalnih iskustava.

Moguće je pretpostaviti i kakvi odgojni postupci sigurno neće dovesti do skromnosti. To su npr.:

-          prenaglašavanje važnosti izgleda, uspjeha, popularnosti i drugih izvanjskih izvora samoprocjene, osobito ako su udruženi s perfekcionističkim standardima

-          netočne, pretjerane, pohvale ili kritike

-          često uspoređivanje djeteta s braćom, sestrama ili drugom djecom, osobito ako je praćeno natjecateljskim porukama

-          uvjeravanje djeteta kako je puno bolje ili puno lošije od druge djece.

Svi ovakvi postupci dovode do toga da se dijete, u nastojanju da stekne sigurnost, okreće vanjskim izvorima procjene i zločestim uspoređivanjima. Imaš bolji mobitel, bolje tenisice, veći džeparac, bolje ocjene, viši položaj, brže trčiš... pa zato, kao osoba, vrijediš više nego drugi.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: