Sedamdesetih godina, američki antropolog Carlos Castaneda izazvao je pravu senzaciju serijom knjiga o svom učenju kod don Juana, Jaki Indijanca u sjevernom Meksiku.  Don Juan je brujo, što znači vještac, liječnik i iscjelitelj. Castaneda je nekoliko godina bio njegov učenik istražujući tajne meksikanskog čarobnjaštva. Da bi Castanedi otvorio vrata "drugih realnosti" don Juan je koristio različite droge poput pejotla  i različitih psihotropnih mješavina.

Castaneda u svojim knjigama pravi razliku između uobičajene i neuobičajene stvarnosti. Uobičajena stvarnost je ono čega je prosječna osoba svjesna. Odnosi se na svijet oko kojega se većina ljudi slaže, na svakodnevnu stvarnost unutar jednog društva i jedne kulture. Neuobičajena stvarnost pojavljuje se kada je osoba u alternativnom stanju svijesti. Ta stvarnost je "nerazumljiva i  nemoguće ju je objasniti našim svakodnevnim načinom razumijevanja svijeta"²⁸ Ući u neuobičajenu stvarnost i izaći iz nje može samo neobična osoba ili "ratnik", kako ju naziva don Juan.

U jednom od svojih putovanja u neuobičajenu stvarnost Castaneda je susreo i neobično biće - čuvara.

Preda mnom, tu sasvim blizu, stajala je divovska, čudovišna životinja. Zaista pravo čudovište! Nikada, ni u najmaštovitijim knjigama nisam naišao ni na što slično! Gledao sam u to potpuno zbunjen, izbezumljen.

Prvo što sam uočio bila je veličina tog čudovišta; ne znam zašto, ali pomislio sam da je visoko gotovo stotinu stopa. Činilo se da stoji uspravno, premda nisam mogao shvatiti kako stoji. Zatim sam primijetio da ima krila, dva kratka, široka krila. Tijelo te životinje bilo je pokriveno pramenjem crnih dlaka. Imala je dugu njušku iz koje su curile sline. Oči su joj bile izbuljene i okrugle, poput dviju ogromnih bijelih lopti.

Načinila je dva kruga preda mnom, trepereći krilima, i ono što joj je poput sluzi curilo iz gubice letjelo je na sve strane. Nakon toga se okrene i otkliže nevjerojatnom brzinom sve dok se nije izgubila u daljini. Netremice sam zurio u pravcu kojim je otišla, jer ništa drugo nisam ni mogao učiniti. Obuzme me vrlo neobičan osjećaj težine, nisam mogao srediti misli. Nisam se mogao pomaknuti s mjesta. Izgledalo je kao da sam se zalijepio.

Onda ugledah u daljini nešto slično oblaku, a odmah zatim ona divovska životinja opet je punom brzinom kružila preda mnom. Njena krila su se sve više i više približavala mojim očima dok me nisu udarila. Vrisnuo sam iz svega glasa od tako oštra bola koji ranije nikada nisam osjetio.

Sljedeće čega se sjećam bilo je kako sjedim na podu dok mi je don Juan trljao čelo. Trljao mi je ruke i noge lišćem, a onda me odveo do kanala za navodnjavanje iza kuće, skinuo odjeću s mene pa me potpuno potopio u vodu, zatim me izvukao iz nje, pa opet potopio, i to je ponovio više puta.

A što je u stvarnosti bio čuvar? Samo obični sićušni komarac! Kada je Castaneda o tomu raspravljao s don Juanom on mu je naglasio da je komarac u neuobičajenoj stvarnosti zaista postao čuvarom i da ga je mogao ubiti. Zvuči neobično, ali je sasvim prihvatljivo. Moguće je zamisliti da neki doživljaji u alternativnim stanjima svijesti mogu izazvati tako jak emocionalni šok, da on čak može prouzročiti i smrt. Zbog toga je don Juan upozorio Castanedu da se samo hrabri usuđuju ući u neuobičajenu stvarnost. Zbog toga je Castanedi bila potrebna stalna podrška, mudrost i iskustvo don Juana da bi mogao sigurno ulaziti u drugi svijet i iz njega izlaziti. Unatoč tomu prekidi u učenju nisu bili rijetkost.

Don Juanova metoda obuke zahtijevala je od učenika izuzetan napor. U stvari, stupanj sudjelovanja i uživljavanja koji je za to bio potreban bio je tako naporan da sam krajem 1965. morao odustati od daljnjeg učenja. Mogu kazati sada, iz perspektive od pet proteklih godina, da je don Juanovo učenje tada ozbiljno ugrozilo moje shvaćanje svijeta. Počeo sam gubiti sigurnost, koju svi imamo, u to da je stvarnost svakodnevnog života nešto što možemo prihvatiti kao samo po sebi razumljivo.

Psihološki balon od sapunice

Kao i doktrina maje, i don Juanovo učenje ima veze s ljudskom patnjom. Don Juan podučava Castanedu kako prosječan čovjek samo gleda, dok čovjek od znanja vidi. Gledati znači reagirati samo na vanjski izgled stvari. S druge strane, vidjeti znači reagirati na stvari iz šire prostorne i vremenske perspektive. Kada se suočimo s osobnim razočaranjem možemo namjerno usmjeriti svoju pažnju izvan ili iza trenutnog događaja. Ovakvo preusmjeravanje pažnje don Juan naziva kontroliranom ludošću.

Primjerice, može se dogoditi da poslovan čovjek izgubi svu svoju ušteđevinu zbog propasti na burzi. Ako promatra situaciju u kojoj se nalazi može postati potpuno očajan. Neki ljudi u ovakvim trenucima čak izvrše samoubojstvo. Ali ako koristi kontroliranu ludost vidjet će da ispred njega ima još mnogo dana, da je još uvijek dobra zdravlja, da ga žena još uvijek voli i tako dalje. Ako je vješt u prakticiranju kontrolirane ludosti može se svojoj nesreći čak i smijati. Na određeni način on jest budala, ali mudra budala.

Don Juanova ideja viđenja nasuprot gledanju slična je istočnjačkoj ideji "probijanja kroz veo maje". Izgleda da ezoterična učenja indijanskih čarobnjaka i doktrine istočnjačke filozofije ukazuju na to da je moguće osloboditi se velikog dijela emocionalne patnje. Da bi joj to bilo moguće, osoba mora biti svjesna činjenice da živi u psihološkom balonu od sapunice što ga je sama načinila.

Zamislite da ste doživjeli nešto za što svi tvrde da se nikako ne može zbiti. Ako priznate sebi i drugima da se to zaista dogodilo oni će pomisliti da ste ludi, a može se dogoditi da i vi sami to pomislite. Zbog takvih kulturalnih pritisaka izvana (od strane drugih ljudi) i iznutra (od sama sebe) vjerojatno ćete sami sebe prisiliti na to da događaj zaboravite i proglasite beznačajnim. Ako nikomu ne kažete ništa o tomu i ako to zaboravite, sve će biti u redu.

Ovo dobro ilustrira sljedeća Sufi priča:

Bog je upozorio narod da će ga pogoditi potres koji će uništiti svu vodu u zemlji. Umjesto dosadašnje vode pojavit će se voda od koje će ljudi postati ludi.

Samo jedan čovjek poslušao je njegov savjet. Nanio je u svoju gorsku spilju toliko vode, da mu bude dosta do konca života. Zatim je čekao da se voda promijeni.

Navedena dana potoci i rijeke prestali su teći, izvori su presušili, a čovjek koji je slušao, videći što se dogodilo, otišao je u svoje sklonište i pio vodu koju je ondje bio  spremio.

Kada je iz svoga skloništa vidio da su slapovi ponovno počeli padati, vratio se među ostale ljude. Otkrio je da razmišljaju i govore na posve drugačiji način nego prije; no nisu se sjećali što se dogodilo, niti da su bili na to upozoreni. Kada je pokušavao s njima razgovarati, shvatio je da misle kako je lud. Pokazivali su prema njemu neprijateljstvo ili suosjećanje, ali ne i razumijevanje.

U početku nije pio njihovu vodu nego se svaki dan vraćao u sklonište i koristio svoje zalihe vode. Konačno je ipak odlučio piti novu vodu jer više nije mogao izdržati usamljenost i činjenicu da živi, ponaša se i misli različito od svih ostalih. I tako je popio novu vodu i postao poput svih drugih. Onda je zaboravio sve o svojoj zalihi vode, a ljudi su ga gledali  kao osobu koja je nekim čudom ozdravila.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: