U zatvoru dječje psihe

Unutarnja stvarnost djeteta može biti snažan osjećaj napuštenosti. Takvo, napušteno unutarnje dijete je osjetljivo na svaki nagovještaj odbacivanja, pa često strepi i onda kada takve opasnosti realno nema. Budući je nekoć davno doživjelo traumu napuštanja - bilo kroz rastavu ili smrt jednog od roditelja, bilo kroz ignoriranje od strane roditelja - taj doživljaj još uvijek nosi u sebi. Kada je projicirano prema vani, napušteno unutarnje dijete nesvjesno traži partnera za kojeg će misliti da ga nikada neće napustiti ili nesvjesno ulazi u situacije u kojima se trauma napuštanja ponavlja ili pak izbjegava svaku bliskost napuštajući nju/njega kako se separacijska bol ne bi ponovila.

Unutarnja stvarnost djeteta može biti izuzetan osjećaj ranjivosti. Ranjivo unutarnje dijete je vrlo senzibilno na ljude i prati ga osjećaj izloženosti i krhkosti koji može proizlaziti iz traume zlostavljanja, obiteljskog nasilja ili bilo koje druge situacije u kojoj se osjećalo ugroženo. Kada je projicirano prema vani, unutarnje dijete u partneru traži zaštitnik, a može privlačiti i upravo suprotno - nasilnika, zlostavljača preko kojeg će trauma biti ponavljana.

Sebično unutarnje dijete smatra da se uvijek sve mora vrtjeti oko njega i zahtijeva da njegove potrebe i želje budu što prije zadovoljene. Plodno tlo za stvaranja ovakvog unutarnjeg djeteta su roditelji koji pretjerano udovoljavaju i popuštaju. Sebično unutarnje dijete nema baš puno sluha ni suosjećanja pa svojim neprilagođenim ponašanjem odbija ljude od sebe i na taj način jača zidove svoje unutarnje samoće. Kada je projicirano prema vani, traži nekog tko će udovoljavati njegovim primarnim željama i potrebama.

Posramljeno unutarnje dijete se srami samog sebe i svojih autentičnih osjećaja. Tako često čujemo odrasle koji govore ljutitoj ili tužnoj djeci: "Sram te bilo!" ili "Sad ćeš dobiti batine pa ćeš imati razloga za plač!" Svako zanemarivanje, negiranje ili ignoriranje dječjih emocija dovodi do reakcije srama koja se utisne duboko u psihu. Razlikujemo takozvani toksičan i zdravi sram. Toksičan sram obuzme cijelu osobu svaki put kad krene pokazati neku svoju autentičnu emociju, a zdravi sram je blaga neugoda koja nam signalizira da nešto nije u redu. Odrasla osoba s posramljenim unutarnjim djetetom reagira postavljajući se "ispod drugih", odnosno polazeći iz pozicije manje vrijednosti ili postavljajući se "iznad drugih", odnosno iz pozicije veće vrijednosti. U prvom slučaju, posramljeno unutarnje dijete dovodi do skrivanja i izolacije, a u drugom do iživljavanja srama kroz iskazivanje nadmoći i dominacije.

Magično unutarnje dijete se čudi svijetu i svugdje oko sebe vidi ljepotu i dobrotu. Uporno vjeruje drugima, misli da može promijeniti svijet i djeluje iz nevinosti. Izvana je u potrazi za istom takvom nevinosti koju osjeća u sebi i često se razočarava jer odbija učiti iz vlastitih grešaka. Svima želeći dobro može izgubiti kontakt sa realnošću jer misli da može činiti čuda i mijenjati ljude koji to zapravo sami po sebi ne žele. Kada je projicirano prema van, prema partneru, magično dijete želi da on/ona učini stvarnost bajkom ili da podupire njegove/njene idealizirane vizije svijeta.

Napuštenost, ranjivost, sebičnost, posramljenost i magičnost su samo neka od mogućih stanja unutarnjeg djeteta. Nemamo kontakt s njim kada ne slušamo kako se osjećamo. Napuštajući unutarnje dijete napuštamo sami sebe i tako si stalno nedostajemo. To nedostajanje, tu unutarnju prazninu pokušavamo nadomjestiti raznim oblicima ovisnosti. Osim o supstancama (alkohol, cigarete, droge), možemo biti ovisni o stvarima, aktivnostima i ljudima. TV, kockanje, religija, šoping, tjelovježba, Internet, adrenalin, posao, moć, seks, novac, jadikovanje, meditiranje, spavanje? Iz neshvaćene potrebe za komunikacijom sa svojim unutarnjim djetetom, čovjek nije u stanju uspostaviti zrelu povezanost s drugima i zato upada u razne oblike ovisnosti i vezivanja.