Nije svaka osamljenost ista

Situacijska osamljenost

Najblaža osamljenost izazvana privremenim odvajanjem od bliskih osoba, primjerice zbog ružnog vremena, putovanja, selidbe ili bolesti. Ako uobičajeno ne patite od osamljenosti, nego vas je ona zahvatila samo zato što trenutačno ne možete biti blizu dragim ljudima, vaše stanje nije zdravstveni problem i vjerojatno će se poboljšati čim se okolnosti promijene nabolje. Potraje li odvojenost od voljenih osoba dugo, privremena osamljenost može se pretvoriti u kroničnu, ali ne kod svih ljudi, jer otpornost na samoću kao stresnu okolnost varira od pojedinca do pojedinca. 

Kronična osamljenost

Od privremene, situacijske osamljenosti znatno je ozbiljniji problem osamljenost koja postoji bez obzira na vanjske okolnosti. Dakle i kada osoba ima društvo, ali joj ono ne pomaže da se osjeća ugodno, ili kad ne može ostvariti zadovoljavajuće društvene odnose. Simptomi mogu biti jednaki, ali se razlikuje terapija.

Osamljenost bez samoće

Pati li osoba od osamljenosti unatoč tome što je okružena ljudima, vjerojatno ima depresiju, a osamljenost je samo simptom, pa valja pristupiti liječenju depresije. Depresija je bolest živčanog sustava koja izaziva duševne boli, a osamljenost je jedan od najčešćih oblika boli kroz koje se ona očituje. Velik postotak svih slučajeva osamljenosti posljedica je upravo depresije, koja može i ne mora biti izazvana samoćom.
Podvrsta osamljenosti bez samoće jest ona koja se javlja kod osoba koje bližnji (bračni drug, djeca i drugi) zapostavljaju, zanemaruju ili šikaniraju.

Osamljenost uz samoću

Ako je posrijedi osamljenost kao posljedica nesposobnosti ostvarivanja kvalitetnih međuljudskih kontakata, osoba treba pomoć da nauči vještinu ophođenja s ljudima, posebno upoznavanje, izgradnju i očuvanje odnosa, bilo prijateljskih, bilo ljubavnih. To je najrjeđi uzrok osamljenosti. Rijetko se susreće osoba koja trpi od kronične osamljenosti samo zato što je nevješta u ophođenju s ljudima i kojoj bi lekcije iz društvenih vještina pribavile prijatelje i izliječile osamljenost. Ako je osoba osamljena zato što unatoč nastojanjima ne uspijeva pronaći prikladno društvo, bilo zato što je izbjegavaju, otvoreno odbijaju ili šikaniraju, neće joj pomoći svladavanje socijalnih vještina, jer one u ovom slučaju nisu relevantne za osamljenost. Takva osoba zapravo pati od niske otpornosti na stres, odnosno od slabih živaca, a pojačano je ranjiva na stresne podražaje. Neki su ljudi po prirodi osjetljivi baš na stresove u društvenim situacijama te stoga češće i snažnije trpe bol kad ih drugi vrijeđaju, ismijavaju, odbijaju ili tračaju. Povrijeđenost je posljedica stresne reakcije u živčanom sustavu i ne može se ukloniti prikrivanjem ili glumom da je sve u redu. Najčešće je osamljenost posljedica osjetljivosti (ranjivosti) živčanog sustava na društvene uvrede. Takve se osobe ili uzaludno, unatoč stalnom trpljenju boli zbog tuđe neobazrivosti, pokušavaju zbližiti s drugima, ali ih oni uporno "ne šljive" i čak otvoreno odbacuju, ili se nakon nagomilana stresa povlače iz društva, svjesne da ih okolina ne prihvaća, a da im daljnji pokušaji mogu donijeti samo reprizu boli.