Pomoćni ustroj mišića

Mišić i tetiva

Neki mišići su cijelom svojom dužinom mesnati i na kost se hvataju kratkim vezivnim završecima. Većina mišića se na jednoj ili obje strane na kost hvata vezivnom vrpcom. Kad je vrpca okrugla zove se tetivom, tendo, a kad je vrpca pločasta, onda se zove aponeurosis (primjerice, aponeuroze mišića trbušne stijenke). Tetiva je građena od snopa paralelnih kolagenih vlakana koji imaju valovit smjer, a između njih su stisnuti fibrociti. Snopvi vlakana su obavijeni rijetkim vezivom (peritendineum internum), a površinu tetive obavija vezivna ovojnica (peritendineum externum). Kolagena vlakna nisu rastezljiva no zbog valovitog oblika se u kontrakciji mišića mogu izravnati. Na kost se drže tako da uraštaju u periost ili uraštaju direktno u kost preko Sharpeyevih vlakana.

Mišićni trbuh može biti prekinut tetivom, tendo intermedius, tako da mišić ima dva trbuha (primjerice m. digastricus). Tetivne vrpce mogu biti umetnute na više mjesta duž mišićnog trbuha, tako da tvore tetivne intersekcije, intersectiones tendineae (primjerice m. rectus abdominis). Tetivni završetak može biti i u obliku luka, arcus tendineus (primjerice m. soleus). Mišić se može svijati oko koštane izbočine kao kolotur, tako da na njemu opisujemo posebnu tvorbu, trochlea muscularis (primjerice m. obliquus superior bulbi).Mišićni trbuh i vezivna tetiva imaju različite uloge u radu mišića. Tetive mogu izdržati veliko opterećenje, ali su, zbog slabe opskrbe krvlju, jako osjetljive na upalu i mogu odumrijeti. Mišićni dio je elastičniji, bolje prokrvljen i slabije otporan na infekciju. Pretežito mišićni i pretežito tetivni završeci mišića imaju različito djelovanje na kost na koju se hvataju. Mišićna hvatišta su šira a sila se s njih na kost prenosi na veću površinu, tako da ne ostavljaju traga na kosti. Tetivni se završeci vežu na maloj površini tako da se tamo razvijaju velika opterećenja. Zato tetivni završeci mišića izvlače kvrge, grebene i hrapavosti. Tetive su strahovito jake: tetiva poprečnog obujma od 6 cm2 može izdržati masu od 4 do 8 tisuća kilograma. Tetivne niti nisu usporedne nego isprepletene, tako da se sila mišićnog dijela prenosi na sve dijelove tetive.

Mišićne tetive se obično hvataju na proksimalni kraj kosti, blizu osi pokreta. Tako pomažu održavanje krajeva kostiju u zglobu i učvršćuju ih. Kad se kontrahiraju izazivaju pokret distalnog (slobodnog) kraja kosti. Neki se mišići hvataju bliže sredini dijafize kosti, a neki bliže kraju kosti.

Sinovijalna vreća

Na mjestima gdje tetive prelaze preko tvrdih podloga (kost, hrskavica, ligament ili druga tetiva), nalaze se sinovijalne vreće, bursae synoviales. Sinovijalne vreće su izgrađene od vezivnog tkiva i sadrže tanak sloj tekućine koji smanjuje trenje i omogućuje glatke pokrete mišića. Takva se sinovijalna vreća naziva podtetivnom, bursa synovialis subtendinea. Neke od njih uvijek komuniciraju sa sinovijalnom šupljinom zgloba preko kojega prolaze, primjerice sinovijalna vreća supskapularnog mišića, bursa subtendinea musculi subscapularis.

Sinovijalne vreće se mogu nalaziti i između sveza i zglobne čahure, kao što je to slučaj sa subakromijalnom burzom, bursa synovialis subacromialis. Sinovijalna vreća se može nalaziti i ispod kože, bursa synovialis subcutanea. Takve se vreće nalaze na izbočenim dijelovima zgloba koji se jako svijaju i gdje se koža mora brzo micati. Primjer takvih sinovijalnih vreća su ona na olekranonu u lakatnom zglobu (bursa subcutanea olecrani) i ispred patele u koljenskom zglobu (bursa subcutanea prepatelaris). Nalaze se i na mjestima gdje je na kosti ili tetivi postoji jako trenje ili opterećenje, primjerice na peti. Većina takvih potkožnih sinovijalnih je stečena, tj. ne nalazi se u svih ljudi nego samo u onih koji svojim radom prekomjerno opterećuju neka područja.

Sinovijalna ovojnica

Sinovijalne ovojnice, vaginae synoviales, imaju oblik tuljca i obavijaju tetive na mjestima gdje su izložene trenju opterećenju s dvije ili više strana, primjerice na prednjoj i stražnjoj strani tetive. to se zbiva na šaci, stopalu i ramenu: trenje izaziva koštana podloga na kojoj leži tetiva, te vezivno zadebljanje iznad nje (retinaculum). Kako bi se omogućio velik raspon pokreta tetiva, sinovijalne ovojnice se protežu oko 1 cm iznad i ispod mjesta na kojima nastaje trenje. Sinovijalna vagina se sastoji od dva sloja, visceralnog i parijetalnog. Visceralni(unutarnji) sloj, pars tendinis, obavija samu tetivu i zapravo je srastao s njom. Od parijetalnog(vanjskog) lista, pars parietalis, odvaja ga sloj tekućine koja ublažava trenje i omogućuje pokrete tetive. Visceralni i parijetalni list prelaze jedan u drugi u uzdužnoj osi i kroz taj prostor, mesotendineum, prolaze krvne žile i živci u tetivu. Kad je opseg kretanja tetiva velik, primjerice na dugim pregibačima prstiju, mesotendineum se može proširiti tako da nastane vezivni snopić, vincula tendinum. Tetive dugih pregibača prstiju na šaci i na stopalu imaju, osim sinovijalne, i vezivnu ovojnicu, vagina fibrosa u koju su uložene tetive u sinovijalnoj ovojnici.