Facebook prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Prijava korisnika

Ukoliko nemate registriran korisnički profil na portalu CentarZdravlja, registrirajte se ovdje te iskoristite sve pogodnosti.

Šećer kao jedan od mogućih uzroka raka dojke

Šećer kao jedan od mogućih uzroka raka dojke

Šećer kao jedan od mogućih uzroka raka dojke
  • Objavljeno: Četvrtak, 21.10.2010.
  • Broj pregleda: 5.528
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Znanstvenici cijelog svijeta tragaju za lijekom kojim bi se pobijedilo rak. Oni tragaju za nekom patentiranom supstancom na kojoj bi se moglo enormno zaraditi. A zapravo je već odavno shvaćeno što je uzrok raka i kako se treba liječiti. Iako je to odavno odbačeno u konvencionalnim znanstveno-medicinskim krugovima, liječnici dr. A. V. Costantini, dr. H. Wieland i dr. L. I. Qvick su metaanalizom više od tisuće objavljenih znanstvenih istraživanja potvrdili svoju početnu tezu kako su gljivice i njihovi mikotoksini uzrok raka. Kao glavnog "krivca" vide hranu kontaminiranu mikotoksinima. Mada je hrana izvor života i zdravlja, ona je i medij putem kojega u organizam možemo unositi različite uzročnike bolesti ili toksične tvari koje štete našem zdravlju. Spomenuta trojica znanstvenika potvrdu svoje teze o mikotoksikološkom uzroku raka zasnivaju na epidemiološkim, nutricionističkim i analitičkim studijama hrane s više tisuća ispitanika s različitih strana svijeta. Prikupljene materijale su objedinili u knjizi "Rak dojke - napokon nada" koja u svojih 79 poglavlja predstavlja vrijedan izvor podataka o nalazima mikotoksina u različitoj hrani, piću, cigaretama i dr.

Detaljnije ćemo se osvrnuti na jedan dio - dio o šećeru. "Rak se hrani šećerom" - već su i ranija istraživanja pokazala da stanice raka imaju ekstremno veliku potrebu za šećerom. Ona je 20-30 puta veća nego kod zdravih stanica. Još je nobelovac iz 1931.g. dr. Otto Warburg došao do zaključka kako tumorske stanice umjesto upotrebe kisika za svoj rad fermentiraju šećer, te da se nalaze u anaerobnom stanju. Iako će malo koji onkolog preporučiti oboljelima prehranu bez šećera, dobro je poznata i dokumentirana činjenica da će oboljelima za izlječenje pomoći hrana lišena prerađenog šećera (npr. uljno-proteinska prehrana doktorice Johanne Budwig, Gersonova dijeta itd.).

Kod mogućih uzroka epidemije raka dojke važno je neprestano imati na umu sljedeće: veći dio stanovništva Orijenta, koji čini polovinu svjetskog stanovništva, bio je gotovo bez raka dojke prije završetka Drugog svjetskog rata 1945.g. Ta godina označava početak ulaska zapadnjačkog načina prehrane na Orijent. Tradicionalna prehrana bila je siromašna prerađenim ugljikohidratima i masnoćama, s više svježe hrane i riže. U zapadnjačkoj prehrani, uz ostale stvari, povećana je upotreba rafiniranog šećera (od 1880. u Austro-Ugarskoj Monarhiji godišnje, po osobi, pet kg rafiniranog šećera, a 2000. - 70 kilograma).

Istraživanja izložena u knjizi pokazuju povezanost šećera s pojavom raka dojke kod žena, pokazuju kontaminiranost šećera mikotoksinima, te sposobnost mikotoksina iz šećera da potiču rak (laboratorijski). Sve to podržava tvrdnju da šećer može uzrokovati i zatim hraniti  rak dojke.

Da li je prehrana bogata šećerom povezana s pojavom raka dojke?

Provedeno je nekoliko nutricionističkih istraživanja koja dosljedno pokazuju korelaciju između potrošnje šećera i pojave raka dojke.

U Engleskoj i Walesu je Ingram (1981.) istraživao smrtnost od raka dojke i prehrambene čimbenike u razdoblju od 50 godina, od 1928. do 1977.g. Našao je znatnu korelaciju raka i potrošnje šećera. Najveća korelacija za prehranu/smrt od raka dojke je bila uz vremenski pomak od 12 godina. (Dugotrajna potrošnja šećera uzrokuje rak dojke.)

Kod talijanskih žena su La Vecchia i Pampallona (1986.) zapazili da stopa smrtnosti od raka dojke prema smrtovnicama u Italiji pokazuje dosljedne geografske razlike u učestalosti, s otprilike dvostrukim odnosom između najviših stopa zabilježenih u sjevernim (i bogatijim) područjima i najnižom stopom u južnim područjima. Našli su da je stopa smrtnosti od raka dojke pozitivno uzročno povezana s potrošnjom šećera. I u Japanu je nađena ista povezanost raka dojke s velikim unosom kolača i šećera (Kikuchi i dr. (1990.)). Pozitivnu vezu između raka dojke i šećera pronašli su i Hems i Stuart (1975.) u istraživanju na europskim ženama. Također su opazili negativnu vezu sa škrobom kod svih žena u istraživanju.

Različita povezanost pojave raka dojke s dva oblika ugljikohidrata izgledaju kao nedosljednost u odnosu na opća prehrambena stajališta. Oba su oblika, i šećer i škrob, ugljikohidrati koje jetra prerađuje na potpuno jednak način. No,ovo istraživanje pokazuje dilemu, koja proizlazi iz nalaza istraživanja koji se ne mogu objasniti. Iako su šećer i škrob oba ugljikohidrati, očito je da postoji i neki dodatni karcinogeni faktor, koji je prisutan u šećeru, ali ne u škrobu. Naravno, kao što će slijedom biti prikazano, u šećeru su prisutni karcinogeni mikotoksini.

Da li šećer potiče rak dojke?

Klurfeld i dr. (1984.) su proveli istraživanje na štakorima i pronašli da šećer ima značajan učinak na poticanje tumorogeneze dojke.

Da li je sirovina za proizvodnju šećera (šećerna repa/trska) kontaminirana mikotoksinima?

Šećer se proizvodi od šećerne trske ili šećerne repe. Za obje biljke je otkriveno da tijekom skladištenja postaju pljesnive. Tako je šećerna repa zagađena s Aspergillus gljivicom koja stvara mikotoksine, čiji su toksični učinci mikotoksina (fumitoksin A) utvrđeni u istraživanjima na pilećim embrijima, na larvama Artemia salina, na kulturama stanica i na miševima. (Debeaupuis i Lafont (1978.)).

Nama geografski bliže istraživanje u Vojvodini, Srbija, dalo je nalaz Fusarium gljivica i mikotoksina zearalenon u šećernoj repi (Škrinjar i dr. (1995.)). Zearalenon je nađen u raznim uzorcima šećerne repe, značajnih koncentracija u svim godišnjim dobima. Mikotoksin fumonisin nađen je u šećernoj trsci u Tajvanu (Tseng i dr. (1995.)). Autori su naglasili da je zagađenje s Fusarium široko rasprostranjeno među industrijskim usjevima na Tajvanu, naročito kod šećerne trske.

Jedna druga vrsta gljivice, Helminthosporium sacchari, koje stvaraju mikotoksine helmintosporozida nađena je samo na nekim sortama šećerne trske (Steiner i Strobel (1971.)); Livingston i Scheffer  (1981.)). Livingstonovo i Schefferovo istraživanje je dokumentiralo postojanje različitih količina gljivica/mikotoksina u raznim sortama šećerne trske.

Da li je šećer kontaminiran mikotoksinima?

Tabata i dr. (1993.) su odredili razine aflatoksina u zagađenju kod 3.054 uzoraka hrane ili namirnica u Tokiju od 1986. do 1990.g. Aflatoksini su, uz druge proizvode, nađeni i u nerafiniranom šećeru.

Da li šećer hrani gljivice i pomaže im da stvaraju mikotoksine?

Llewellyn i dr. (1980.) su istraživali sposobnost Aspergilli gljivica da stvaraju mikotoksine na šećernom supstratu. Odredili su koja koncentracija najviše pridonosi aflatoksinskom stvaranju. Otkrili su da je to onaj nivo koji blisko odgovara nivoima kakvi se nalaze u raznim proizvodima za hranu i piće, naročito onima pripremljenim kod kuće. Savjetovali su da bi se trebala posvetiti briga i pozornost kako bi se takve prehrambene namirnice koje sadrže šećer očuvale od gljivica koje su sposobne stvarati aflatoksine.

Llewelynovo istraživanje dalo je snažnu podršku konceptu "šećer je hrana za gljivice u nama", a što onda povećava stvaranje mikotoksina. Postoje nedavno objavljena istraživanja koja pišu o in vivo stvaranju mikotoksina kod životinja.

Da li radnici koji rade sa šećernom trskom imaju veću incidenciju raka?

Mulvey i Rothschild (1983.) su izvijestili da je tijekom razdoblja 1950.-1969., od ukupno 64 župa u Lujzijani njih 27 bilo smješteno među gornjih 100 okruga u SAD po smrtnosti od raka pluća.

Mnoge od ruralnih južnih župa s vrlo visokom stopom raka pluća su geografski povezane s područjima u kojima se proizvodi i/ili prerađuje šećerna trska.

Studija parova o toj povećanoj smrtnosti od raka pluća otkrila je da osobe koje se bave zanimanjima koja su u vezi s uzgojem i obradom šećerne trske imaju znatno povećani rizik smrti radi te bolesti.

Da li mikotoksini iz šećerne trske uzrokuju druge bolesti?

Spencer i dr. (1993.) su izvijestili da trovanje s pljesnivom šećernom trskom izaziva encefalopatiju i tardivnu distoniju. Ovo razjašnjava neurotoksične učinke široko rasprostranjene šećerne trske i gljivica/mikotoksina koji se pojavljuju na toj biljci.

Epidemije neurotoksičnih bolesti u razvijenim područjima svijeta su često povezane s ovisnošću o prehrani s biljnim sastojcima i njihovom svojstvenom toksičnom potencijalu, odnosno ovisnošću o hrani koja se kvari i postaje zagađena mikotoksinima.

Što možete učiniti za sebe?

Rizik koji nosi hrana s previše šećera je općenito dobro poznat majkama. U zapadnjačkoj prehrani je teško izbjeći slatku hranu. Jedno od rješenja su nadomjesci šećera (ali nikako umjetni zaslađivači poput saharina ili aspartama). No, postoji i ukusnije rješenje, a to je upotreba meda umjesto šećera. Med pokazuje snažna protugljivična svojstva, dok je šećer zagađen gljivicama i potpomaže njihov rast.

Dr. Antonio V. Costantini zaključuje u svojim knjigama da svaka mjera, terapija ili lijek koji je pokazao učinkovitost u svladavanju raka ima protugljivično odnosno antimikotoksinsko djelovanje. Iako se ovakav zaključak provlači kroz cijelu knjigu, to nije dovoljno poznato u konvencionalnim medicinskim krugovima.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi:


Omega lan d.o.o.

Biškupec breg 13b
10000 Zagreb
tel./fax: 01/455-6468
e-mail: budwig@maksimir.hr

www.omegalan.info

Preuzmite CentarZdravlja vodič

Pripremite tijelo za plažu

Slanjem vodiča na odabranu e-mail adresu suglasni ste sa prijavom na CentarZdravlja newsletter.

Komentari

Najnovije

Najčitanije