Kako se dijagnosticira klamidijska genitalna infekcija?

Već je nekoliko puta do sada u ovom tekstu naglašavana nužnost egzaktne laboratorijske dijagnostike klamidijske genitalne infekcije. Danas o tome nema, niti smije biti više dvojbe. Uzorak za laboratorijsku dijagnostiku najčešće se dobiva obriskom uretre mokraćne cijevi kod muškaraca, odnosno obriskom vrata ili cerviksa maternice. Danas se i mokraća sve više koristi kao uzorak. Indirektno, klamidijska infekcija može se zamijetiti i citološkom analizom vrata maternice po Papanicolaou (PAPA test), no zbog velikog broja lažno pozitivnih i lažno negativnih nalaza ne koristi se kao dijagnostička metoda. Kod muškaraca se uzorak uzima brisom distalnog dijela uretre i važno je naglasiti da osoba kojoj se uzima obrisak uretre 3-5 sati prethodno ne mokri i da barem 7 dana prije pretrage ne uzima antibiotike. Kod žena uzorak se uzima tijekom ginekološkog pregleda obriskom vrata maternice, traje kraće od minute i bezbolno je. Za izolaciju u kulturi stanica materijal se šalje u transportnom mediju na temperaturi od 4-8°C. Za preostale metode dijagnostike transport je jednostavan. Za preciznu laboratorijsku metodu (PCR i LCR tehnologija) može se obrisak dostaviti i poštom tijekom nekoliko dana. Dijagnostika klamidijske infekcije je vrlo složena iz više razloga.

Prije svega, klamidijska infekcija je u većine pacijenata asimptomatska. Ako i postoje simptomi oni nisu karakteristični i ne izazivaju bol, krvarenje ili pečenje zbog kojih bi potražili pomoć liječnika. Većina simptoma su nespecifični poput peckanja pri mokrenju, pojačanog iscjetka iz rodnice ili uretre. Ponekad žene mogu osjećati bol u zdjelici ili nelagodnost tijekom spolnog odnosa. Pacijenti i zdravstveni radnici ne pridaju uvijek osobitu pažnju ovim simptomima i time se ponekad stvore uvjeti za napredovanje klamidijske infekcije.

Jedino testiranjem na klamidiju trahomatis možemo znati postoji li klamidijska infekcija. S obzirom na prirodu klamidijske infekcije Centar za kontrolu bolesti u SAD-u stvorio je postupnik za dijagnosticiranje i liječenje klamidijske infekcije.

Preporuča se testirati na klamidijsku infekciju sve spolno aktivne adolescente i, što je još bitnije, adolescentice čak i kad nemaju simptome. Sve spolno aktivne žene između 20 i 25 godine života moraju biti najmanje jednom godišnje testirane. Za žene starije od 25 godina s jednim ili više rizičnih faktora za genitalnu klamidijsku infekciju (novi spolni partner, promiskuitet, nekorištenje kondoma) preporuča se testiranje. Jednako tako sve žene s cervicitisom trebaju biti testirane. Sve trudnice tijekom prvog pregleda u trudnoći moraju biti testirane na klamidiju trahomatis. Trudnice mlađe od 25 godina s rizikom za klamidijsku infekciju treba testirati i u trećem tromjesečju. Testiranje podrazumijeva uzimanje uzorka obriskom iz cervikalnog kanala. Najnoviji testovi koji se temelje na umnožavanju nukelinske kiseline (PCR, LCR) mogu koristiti uzorak urina ili sekret iz uretre ili cerviksa. Rezultati u većine testova su dostupni nakon tri dana.

Isto tako, treba testirati i sve muškarce (poglavito adolescente) sa sumnjom na klamidijsku genitalnu infekciju prije uvođenja specifične antimikrobne terapije (antibiotici). Izuzevši, jasno, trudnoću, kriteriji su slični kao i kod žena. Možda je ovaj postupnik i prestrog za naše uvjete, međutim, sadašnja situacija i svijest o nužnosti laboratorijske dijagnostike klamidijske genitalne infekcije nije na zadovoljavajućoj razini i nužan je kvalitativan i kvantitativan pomak.