Liječenje sindroma X

Sindrom hiperinzulinemije u središnjem obliku pretilosti počinje razmjerno rano u životu. Središnji oblik pretilosti i abdominalno nakupljanje masti povezani su s intolerancijom glukoze i narušenom fibrinolizom (razgradnja krvnog ugruška). Osim toga, pretilost neovisno o svim drugim čimbenicima rizika, povećava ugroženost od koronarne bolesti (bolesti krvnih žila koje opskrbljuju srce).

Liječenje: samopomoć + liječnik opće prakse

Smanjenje tjelesne mase, odnosno dijeta, prva je mjera u liječenju sindroma X protiv kojega se treba boriti istodobno na više razina. Smanjenje tjelesne mase u pretilih nedijabetičara poboljšava iskoristivost glukoze i poboljšava regulaciju glukoze u krvi u pretilih bolesnika sa šećernom bolešću tipa 2. Osim toga, smanjenje tjelesne mase učinkovito je u sniženju krvnog tlaka u nedijabetičara, a i u dijabetičara sa šećernom bolešću tipa 2. Sniženje krvnog tlaka obično se vidi već prvi tjedan i nastavlja padati s gubitkom tjelesne mase. Tijekom liječenja hipokalorijskom dijetom smanjuje se vrijednost triglicerida u serumu; maksimalni se odgovor postiže nakon četiri tjedna. Za postizanje punog učinka vrijednosti triglicerida u serumu treba smanjiti na razinu ispod 1,6 mmol/l. Poznato je da već umjereno smanjenje tjelesne mase, izraženo kao 5-10 % ili otprilike 5-10 kg tjelesne mase, imaju povoljan učinak na čimbenike krvožilne ugroženosti. Takva umjerena smanjenja tjelesne mase, pogotovo ako su kombinirana s tjelesnom aktivnošću, značajno smanjuju vrijednosti triglicerida u serumu i istodobno značajno povećavaju vrijednosti HDL-kolesterola. Razina zaštitnog HDL-kolesterola povisuje se samo onda kada se redukcijska dijeta kombinira s programiranom tjelovježbom.

Fizička aktivnost je odmah na drugom mjestu među nemedikamentnim oblicima liječenja dislipidemija. Međutim, nije svejedno kakav se oblik tjelesne aktivnosti primjenjuje. Potrebno je barem dva puta tjedno, a optimalno tri puta na tjedan najmanje pola sata, odnosno još bolje 45 minuta baviti se neprekidnom tjelesnom aktivnošću. Treba se baviti takozvanim sportovima ustrajnosti, kao što su trčanje, brzo hodanje, plivanje i vožnja bicikla. Naporni sportovi, u kojima se aktivnost odvija samo povremeno, kao što su nogomet ili dizanje utega, nisu dovoljno uspješni. Osim toga, treba paziti i na treniranost, odnosno fizičku kondiciju, pa i na dob. Jasno da netko tko nije bio nikada fizički aktivan ne može odmah početi s 45 minuta kontinuirane fizičke aktivnosti, nego će započeti s 10-15 minuta i zatim postupno povećavati svaki put po pet minuta. Da se ne bismo preopteretili, služimo se običnim mjerenjem pulsa na ruci ili karotidnoj arteriji na vratu, pri čemu pazimo da broj otkucaja bila ne prijeđe brojku od 170 minus godine. Tako na primjer jednom pedesetogodišnjaku broj otkucaja pulsa ne smije prijeći 120 u minuti za vrijeme takvog tjelesnog napora i ne bi smio imati jaču zaduhu. (Najbolje bi bilo da može razgovarati s partnerom s kojim se zajednički bavi tjelovježbom.) Svakom bolesniku s hipertrigliceridemijom treba preporučiti apstinenciju od pijenja alkoholnih pića.

Liječenje lijekovima

Od lijekova su, s obzirom na već spomenutu hipertrigliceridemiju, na prvom mjestu fibrati, od kojih je na našem tržištu zastupljen gemfibrozil i fenofibrat, a također i lijekovi koji snizuju kolesterol tzv. statini. U osoba koje istodobno imaju i šećernu bolest neovisnu o inzulinu (to su naime često pretile osobe) glavni je lijek bigvanid metformin. Danas je metformin jedan od lijekova izbora za pretile osobe sa šećernom bolešću tipa 2 jer poboljšava perifernu potrošnju glukoze, ne izaziva povišenje razine inzulina, a osim toga djeluje i anoreksično, to jest smanjuje tek ispitanika. Akarbozaje inhibitor enzima disaharidaze i djeluje tako što sprečava korištenje šećera. Njezin učinak u sindromu inzulinske rezistencije sastoji se u tome da ne izaziva porast vrijednosti inzulina nakon obroka, odnosno da uz primjenu akarboze s početnim obrokom ne rastu vrijednosti inzulina u serumu. Tijazolidindioni(pioglitazon, rosiglitazon) poboljšavaju osjetljivost na inzulin aktiviranjem nekih gena uključenih u sintezu masti i metabolizam ugljikohidrata. Kada se koriste sami, ne izazivaju hipoglikemiju. Rosiglitazon, pokazuje učinkovitost u kontroli koncentracije glukoze bez utjecaja na hipoglikemiju.

Liječenje pretilosti

Kako smo već ranije spomenuli, u liječenju i prevenciji pretilosti najvažnija je redukcijska dijeta. Lijekovi se koriste u slučajevima kada zbog određenih razloga dijetu nije moguće provoditi.

Sibutramin je istodobni inhibitor ponovnog prihvaćanja serotonina i noradrenalina. Sibutramin djeluje tako što smanjuje unos energije, izaziva sitost, istodobno izaziva smanjenje potrošnje hrane i pojačanje gubitka energije uzrokujući termogenezu putem djelovanja smeđeg masnog tkiva na simpatična vlakna koja opskrbljuju masno tkivo.

Orlistat usporava proizvodnju lipaze, želučanog enzima koji razgrađuje masnoće. Ne povisuje serotonin, ali pospješuje njegov učinak i djeluje kao stimulans.

Liječenje hipertenzije

Najbolji su lijekovi za liječenje hipertenzije u sindromu inzulinske rezistencije inhibitori enzima koji konvertiraju angiotenzin (ACE inhibitori) i blokatori alfa-adrenergičkih receptora, koji istodobno povećavaju toleranciju glukoze, smanjuju vrijednosti inzulina u serumu i povećavaju osjetljivost na inzulin. Međutim, svakako dolaze u obzir i antagonisti kalcijskih kanala, koji ne djeluju na vrijednosti glukoze i inzulina u serumu, ali nažalost smanjuju osjetljivost na inzulin. Tijazidni diuretici i beta-adrenergični blokatori nisu indicirani u liječenju hiperlipoproteinemije i inzulinske rezistencije u osoba koje istodobno imaju i hipertenziju. Oni naime mogu pogoršati toleranciju glukoze, a beta-blokatori, ako nisu selektivni, mogu ometati očitovanje simptoma hipoglikemije. Osnovno je pravilo u liječenju manifestacija sindroma inzulinske rezistencije, polimetaboličkog sindroma ili sindroma X da se obzirom na različitost etiopatogeneze i kliničke slike pazi da se ne bi liječenjem jednog poremećaja, npr. hipertenzije, izazvalo pogoršanje drugih istodobno postojećih poremećaja, kao što su intolerancija glukoze, dislipoproteinemija i hiperinzulinemija.Tako na primjer primjena tijazidnih diuretika, kao što su hidroklortiazid i higroton, znatno pogoršava toleranciju glukoze, a osim toga izaziva i hipokalijemiju. Neselektivni beta-adrenergični blokatori, ali nažalost i selektivni beta-blokatori povećavaju vrijednosti imunoreaktivnog inzulina u serumu i smanjuju osjetljivost na inzulin, pa prema tome nisu inducirani za liječenje hipertenzije u sindromu inzulinske rezistencije. Ako se na temelju dva ili više od navedenih simptoma postavi dijagnoza sindroma inzulinske rezistencije, nužna je istodobna terapija na više razina.

www.plivazdravlje.hr