Emocije ne izazivaju drugi

Nije ih malo kojima se čini da emocije izazivaju drugi ljudi, a ne oni sami,  vlastitim unutarnjim govorom! Ova pogreška javlja se dvojako: vjerujemo da smo mi uzrok tuđih emocija i da su drugi ljudi uzrok naših. Kakve posljedice ima ovo iracionalno vjerovanje?

Ako vjerujemo da smo mi uzrokom tuđih emocija postajemo odveć obzirni u odnosu s drugima jer ih ne želimo povrijediti. Evo  primjera:

Prijatelji su vas pozvali na večeru. Umorni ste i prehlađeni i najradije biste večer proveli u postelji gledajući TV. Ipak odlazite da se prijatelji ne bi naljutili na vas.

Vaš prijatelj u razgovoru stalno govori i ne dâ vam da dođete do riječi. Ne kažete mu to da ga ne biste povrijedili.

Prijateljica vam preko telefona već sat vremena priča svoje najnovije ljubavne jade. Ne prekidate je iako već kasnite na posao.

Naravno, ne želimo reći da vaše ponašanje nema nikakva utjecaja na druge ljude. Neke vrste ponašanja će izazvati pozitivnu reakciju, druge negativnu. Tako je bolje susjeda pristojno zamoliti da stiša glazbu, nego ga napasti i vikati na nj. Ne tvrdimo ni da možete ići kroza život ponašajući se kako vam padne na pamet, bez obzira na druge, jer mi ionako nismo odgovorni za tuđe emocije. Puno puta u životu napravimo nešto što nam baš i ne odgovara ako procijenimo da će to pomoći odnosu s drugim ili da ćemo osobi time pomoći.

Ono što želimo reći jest kako je pretjerano tvrditi da mi izazivamo tuđe emocije. Točnije bi bilo reći da drugi ljudi odgovaraju na naše ponašanje svojim emocijama. Oni interpretiraju naše ponašanje i reagiraju osjećajima ovisno o svojoj interpretaciji našeg ponašanja.

... Sjedila sam u tramvaju kad je do mene stala  starija žena. Iako sam bila vrlo umorna, prisilila sam se na pristojnost, ustala i ponudila joj mjesto. Očekivala sam, naravno, ljubaznu riječ zahvale. Umjesto toga,  žena me bijesno pogledala i kroza zube prosiktala "Misliš da sam tako stara da ne mogu stajati!?"

Neka druga osoba bi se ljubazno zahvalila i bila zadovoljna što ste joj prepustili mjesto. Dakle, nije vaše ponašanje izazvalo osjećaje druge osobe, nego ih je izazvala njezina interpretacija vašeg ponašanja. Za jednu osobu ustupanje mjesta je znak pristojnosti i dobre volje, a za drugu znak da izgleda staro i nemoćno.

Mi možemo utjecati na vlastito ponašanje, ali obično ne možemo puno utjecati na to kako će ga druga osoba interpretirati i koje emocije će slijediti iz te interpretacije. Preuzimanje odgovornosti za tuđe osjećaje može imati nekoliko loših posljedica:

Ako stalno brinemo da ne povrijedimo druge i da drugi budu zadovoljni rijetko ćemo zadovoljiti  vlastite potrebe. Ako prijatelju koji u razgovoru dominira i vi ne možete doći do riječi to nikad ne kažete da ga ne biste povrijedili - nakon nekog vremena bit ćete još manje zadovoljni kad ga susretnete jer je normalno da i vi želite sudjelovati u razgovoru. On sigurno neće promijeniti svoje ponašanje! A i zašto bi kad nema pojma da vam to smeta.

Ako se češće susrećete s tim prijateljem vjerojatno će vam početi ići na živce.

Kad ljudi otkriju da krijete svoje osjećaje i da često nećete nešto učiniti ili reći samo da ih ne povrijedite - počet će se loše osjećati u odnosu s vama. Naime, bit će im  teško znati što vi zapravo mislite. Nikad neće biti sigurni da li vam nešto stvarno odgovara ili samo tako kažete.

Kao što vi niste odgovorni za tuđe emocije, tako ni drugi nisu odgovorni za vaše. Iako vam se čini da je nečije ponašanje ili komentar izazvalo u vas loše raspoloženje ili ljutnju, sjetite se koliko puta isto ponašanje nije dovelo do takve reakcije! Naravno, ne bi bilo nikakve emocije da nije bilo ponašanja ili komentara druge osobe! Ali koja će se emocija javiti ovisi, ponavljamo, o vašoj interpretaciji ponašanja ili komentara.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: