Od testisa bika do sira s ličinkama muhe - ovo je najčudnija hrana na svijetu

Izvor slike: Canva

Svaka kultura ima svoje gastronomske posebnosti — ono što je u jednoj zemlji svakodnevna hrana, u drugoj može izazvati čuđenje. U Francuskoj su puževi i žablji krakovi tradicionalni specijaliteti, u Tajlandu se na uličnim štandovima često mogu pronaći prženi škorpioni, dok se u Južnoj Koreji i nekim dijelovima Kine konzumira pseće meso. Čak se i mačje meso može pronaći u jelovnicima pojedinih azijskih regija.

Ipak, ovo su primjeri o kojima se već dosta zna. U ovom članku zavirujemo još dublje u svijet neobične hrane — predstavljamo jela koja su manje poznata, a još neobičnija. Neka su rezultat stoljetnih tradicija, neka su nastala iz nužde, a neka jednostavno iz znatiželje prema novim okusima. Bez osude, s dozom znatiželje, krećemo u istraživanje najčudnije hrane na svijetu.

1. Italija - Sir s ličinkama muhe

Casu marzu, što na sardinskom znači "pokvareni sir", tradicionalna je delicija s talijanskog otoka Sardinije koja je postala poznata – i ozloglašena – zbog svoje neobične metode pripreme. Izrađuje se od tvrdog ovčjeg sira Pecorino Sardo, no ono što ga čini posebnim je proces fermentacije uz pomoć živih ličinki muhe Piophila casei. Sir se namjerno otvara kako bi muhe mogle položiti jaja, iz kojih se izlegu ličinke. One se zatim hrane sirom i razgrađuju njegove masti i bjelančevine, pretvarajući ga u mekani, kremasti namaz intenzivne arome. Zrelost sira prepoznaje se po tisućama aktivnih ličinki u njegovoj unutrašnjosti i karakterističnoj „sluzavoj“ tekućini koja curi iz njega. Ovaj proces traje oko tri mjeseca nakon čega je sir spreman za konzumaciju.

Tekstura unutrašnjosti casu marzua je kremasta, gotovo polutečna, a okus izrazito pikantan i snažan, s dugotrajnim aftertasteom koji ostavlja dojam čak i iskusnim ljubiteljima sira. Najčešće se poslužuje uz tradicionalni sardinski kruh pane carasau i čašu jakog crnog vina. Iako se najčešće jede s još uvijek živim ličinkama, neki ih radije uklanjaju tako da sir zatvore u vrećicu – nedostatak kisika tjera ličinke da same napuste sir. Iako duboko ukorijenjen u lokalnu kulturu i često poslužen na svečanostima poput vjenčanja i festivala, casu marzu je zbog zdravstvenih rizika zabranjen za komercijalnu prodaju u Italiji i Europskoj uniji. Ipak, njegova proizvodnja i konzumacija i dalje žive, premda često u sivoj zoni.

2. Island - Truli morski pas

Hákarl ili "truli morski pas" je tradicionalna islandska delikatesa napravljena od fermentiranog mesa grenlandskog morskog psa, poznata po izrazito jakom mirisu na amonijak i intenzivnom ribljem okusu. Svježe meso ovog morskog psa u prirodnom je stanju otrovno zbog visokog sadržaja ureje i trimetilamin-oksida, pa se mora podvrgnuti složenom procesu fermentacije kako bi postalo jestivo. U tradicionalnoj pripremi meso se najprije odreže, zakopa u šljunkoviti pijesak te optereti kamenjem kako bi se istisnuli toksini i tekućine. Ovisno o vremenskim uvjetima, fermentacija traje od šest do dvanaest tjedana, nakon čega se meso vadi i vješa u otvorene sušionice gdje zrije dodatna četiri do pet mjeseci. Kada je spremno za konzumaciju, hákarl se reže na male kockice i najčešće poslužuje na festivalima, ili kao izazov za turiste i znatiželjne gurmane.

Hákarl ima gumenu, pomalo žilavu teksturu, a okus mu je snažan i prodoran, često uspoređivan s vrlo jakim sirom ili sredstvima za čišćenje zbog izražene note amonijaka. Miris je često još intenzivniji od samog okusa, pa se jelo tradicionalno prati čašicom Brennivína, islandske rakije, koja pomaže "isprati" dojam. Iako dostupan tijekom cijele godine u islandskim trgovinama, hákarl se najčešće jede tijekom zimskog festivala Þorrablót, zajedno s drugim klasičnim islandskim jelima, kao izraz otpornosti i snalažljivosti Islanđana kroz povijest. Za mnoge predstavlja kulinarsku hrabrost — poznati chef Anthony Bourdain svojedobno ga je opisao kao jedno od najgorih jela koje je ikada probao. Unatoč tome, hákarl ostaje duboko ukorijenjen u islandsku tradiciju i identitet.

3. Njemačka - Krvava juha

Schwarzsauer, što u prijevodu znači "crno kiselo", tradicionalna je juha iz sjeverne Njemačke prepoznatljiva po svojoj tamnoj boji i intenzivnom kiselkasto-pikantnom okusu. Priprema se kuhanjem svinjetine (najčešće glave ili potrbušine), guščjih ili pačjih iznutrica u vodi začinjenoj lovorovim listom, borovim bobicama, paprom, klinčićem i lukom. Ključni sastojak je svježa krv – najčešće svinjska – koja se pažljivo dodaje i zagrijava u juhi kako bi ju zgusnula i obogatila njen okus te joj dala tamnu, gotovo crnu nijansu. U nekim se varijantama dodaju krvavice (Blutwurst), sušeno voće poput šljiva ili jabuka te brašno za dodatno zgušnjavanje. Ponekad se jelo zaokružuje prstohvatom šećera ili mažuranom i poslužuje uz knedle ili kuhani krumpir.

Ova izdašna juha vuče korijene iz regije Schleswig-Holstein te je nekada bila neizostavan dio seoskih obitelji tijekom sezone klanja svinja. Tada bi se koristili svi dijelovi životinje, uključujući krv i iznutrice, kako ništa ne bi propalo. Schwarzsauer se tako uklapa u širi europski kontekst krvavih jela, poput spartanske crne juhe ili poljske czernine. Iako se danas rjeđe priprema, i dalje se cijeni u ruralnim sredinama te među starijim generacijama. Recepti variraju ovisno o regiji – ponegdje se dodaje sušeno voće za blagu slatkoću, dok se u bogatijim verzijama juha obogaćuje vrhnjem. Bez obzira na varijaciju, riječ je o jelu koje utjelovljuje duh tradicionalne kuhinje i ideju potpunog iskorištavanja namirnica.

4. Škotska - Iznutrice u ovčjem želucu

Haggis je tradicionalno škotsko jelo koje na prvi pogled može iznenaditi svojim sastojcima, ali zauzima posebno mjesto u kulinarskoj i kulturnoj povijesti Škotske. Riječ je o smjesi sitno sjeckanih ili mljevenih ovčjih iznutrica — najčešće jetre, srca i pluća — pomiješanim s lukom, zobenim pahuljicama, lojem, začinima i soli. Ta se mješavina puni u ovčji želudac koji služi kao prirodno crijevo, a zatim kuha u temeljcu. Iako izgledom podsjeća na veću kobasicu ili krvavicu, haggis se ističe specifičnom teksturom i orašastim okusom, zahvaljujući zobi i začinima. Najčešće se poslužuje uz pire od krumpira i repe (neeps and tatties), a jede se posebno na svečanosti Burns Night, kada se 25. siječnja u Škotskoj obilježava rođendan pjesnika Roberta Burnsa — uz recitacije njegovih stihova, zvuke gajdi i čašu viskija, haggis ima počasnu ulogu na svečanoj večeri.

Povijest haggisa seže još u 15. stoljeće, no jelo se s vremenom prilagodilo novim prehrambenim navikama. Danas postoje i vegetarijanske i veganske verzije, koje umjesto iznutrica koriste sastojke poput gljiva, orašastih plodova i ječma, a okusom i teksturom nastoje ostati vjerne originalu. Haggis se više ne poslužuje samo u tradicionalnom obliku – može ga se pronaći kao nadjev u burgerima, dodatak pizzi, pa čak i u obliku čipsa s okusom haggisa.

5. SAD - Prženi bikovi testisi

Prženi bikovi testisi, poznatiji pod imenom Rocky Mountain oysters, predstavljaju neobično, ali duboko ukorijenjeno jelo u kulinarskoj tradiciji američkog Zapada. Osim što su poznati i pod imenima bull fries, prairie oysters ili čak cowboy caviar, ovo jelo potječe iz vremena kada su rančeri i kauboji nastojali iskoristiti svaki dio životinje — filozofija „od njuške do repa“ značila je da ništa nije smjelo biti bačeno. Testisi mladih bikova najprije se pažljivo očiste od vanjske membrane, zatim narežu na kolutiće ili trakice, povremeno se mariniraju u mlaćenici ili slanoj vodi radi omekšavanja, a potom uvaljaju u brašno, kukuruzno brašno ili začinjene krušne mrvice. Na kraju se prže dok ne poprime zlatno-smeđu, hrskavu koricu i najčešće poslužuju uz umake poput koktel umaka, ljutog umaka i krišku limuna.

Iako ih mnogi kušaju iz znatiželje, prženi bikovi testisi iznenađuju blagim okusom i mekanom, ali pomalo žilavom teksturom – često ih uspoređuju s prženom telećom jetrom ili pilećom iznutricom. Konzumacija ovog jela mnogima predstavlja svojevrsni „ritual odrastanja“ ili način povezivanja s kaubojskim naslijeđem. Slični običaji postoje i u drugim dijelovima svijeta — primjerice, u Španjolskoj i Latinskoj Americi poznati su kao criadillas, dok se u Kanadi koriste izraz prairie oysters. U svakom slučaju, riječ je o jelu koje izaziva podijeljene reakcije, ali svakako ostavlja snažan dojam.

Vezani sadržaj: