Dnevnik urbane mame - Polude li i vaša djeca kada izađu iz kuće?

Dnevnik urbane mame - Polude li i vaša djeca kada izađu iz kuće?

Dnevnik urbane mame - Polude li i vaša djeca kada izađu iz kuće?
  • Objavljeno: Nedjelja, 15.07.2018.
  • Broj pregleda: 458
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:
Dnevnik urbane mame - Polude li i vaša djeca kada izađu iz kuće?
Izvor slike: Depositphotos

Često se uhvatim da jednu te istu stvar izgovorim sto puta. Ne znam da li me ne čuju ili me ne žele čuti. Probali smo tiho, glasno, smireno, nervozno, ljuto, ali ne pali ništa. Jednostavno nas ignoriraju.

Vjerojatno se radi o selektivnom sluhu koji ignorira glas roditelja. Ne radi se uvijek o naredbama u kojima trebaju nešto napraviti, pospremiti ili slično, već o jednostavnim poput "lijepo sjedni" ili "popravi potkošulju".

Pitam se često, jesam li pogriješila u odgoju jer sam sigurna kako postoje klinci koji slušaju roditelje. Ne želimo biti roditelji koji pogledom utjeruju strah u kosti svog djeteta, ali isto tako ni roditelji koji se boje svoje djece zbog mogućih napada divljeg ponašanja u javnosti?

Kada razgovaram o djeci s prijateljima, shvaćam zapravo da i nisu tako strašno neposlušni, ima i gorih (i roditelja i djeca). Ali ono što nas najviše fascinira, je činjenica da polude kada izađemo iz kuće. Doma se dogovorimo za jedno ponašanje, a kada izađemo pokazuju svoju najgoru neposlušnu stranu.

Ne slušaju ništa, slatkiše žele jesti kao da nikada nisu vidjeli čokoladu u životu, naprave nered da mi bude neugodno, najradije bih ih ostavila i pravila se da nisu moji.

Kada dođemo po njih kod djedova i baka, slušam kako su bili savršeni. Nisu se svađali, odlično su jeli, super su se igrali. A čim čuju da se ulazna vrata otvaraju, pale se lampice u mozgu i daju signal "sad je vrijeme za akciju". Dobijem pet slomova živaca dok ne dođemo doma. Ali tješim se, postoji puno roditelja s istim brigama.

Čini mi se da smo s generacijama postali krivi tip roditelja. Previše stručnjaka se dalo u pisanje kako bi se trebalo odgajati djecu. Svaki roditelj zna što je najbolje za njegovo dijete i misli da je to pisano pravilo za svu djecu.

Općenito mislim da smo pretjerali s radom na poslu i umanjili najbitniji rad, a to je onaj kod kuće. Proveden s djecom. Tjedno više vremena provedem u razgovoru s klijentima nego s vlastitom djecom. S njima provedem najmanje vremena.

Znam da griješim u tome što radim cijeli dan i kada se vratim kući nisam toliko strpljiva za njihove potrebe i želje. Želim da me poslušaju kada kažem nešto iz prve, da ne moram ponavljati dok ne izgubim živce. Ali nisam ni ja njih poslušala kada sam ušla u kuću.

Primijetila sam veliku razliku između radnog tjedna i vikenda, ili godišnjeg odmora. Kuća je puno tiše mjesto nego inače, manja je koncentracija lošeg raspoloženja. Smirenija sam, a oni su bolji. Više me slušaju, isto kao što ja njih više "doživljavam". Kraći je put do zajedničkog jezika, puno tiši i mirniji nego obično.

Mislim da smo ih prividno podmitili igračkama i materijalnim stvarima, kupivši time njihovu dobrotu i poslušnost. Stvorili smo ovisnost o igračkama kod djece samo kako bismo imali malo mira kada dođemo s posla. Zapravo smo napravili male Gremline koji se bude kada njihova potreba nije zadovoljena onoga trena kada se javi.

Dok nisam imala djecu, često sam bila pametna i govorila stvari tipa "ja to tako sigurno ne bih", "meni ovo dijete ne bi radilo" i slično.

Ali radim ponekad baš tako, i dijete meni radi baš to. Nekad ne znam drugačije, nekad mi se ne da, nekad smo vani pa mi je neugodno, a ljudi znaju da su moji pa ih ne mogu baš ostaviti na cesti da se deru.

Ali jedno je sigurno, za ponašanje djece smo sami krivi. Previše naređujemo, tražimo i želimo. Nismo ni svjesni bumeranga kojeg stvaramo. Želimo da naša djeca budu poslušni roboti. Njihove potrebe ne čujemo, a one su jasne i jednostavne. Malo zagrljaja i pažnje.

Što više daješ, više dobivaš. Ali samo nematerijalno. Ostalo je i tako nevažno i prolazno, bitno je trenutno i nikad se neće vratiti. Igračke će se izgubiti i uništiti, a oni će odrasti u osobe koje smo izgradili. Sve što sada dajemo će nam se vratiti. Ako kupujemo stvari kojima ih gradimo, nikada neće postati jedinstveni.

Najnovije

Najčitanije