Starije životno doba

Starost je životno doba koje u određenom smislu povećava mudrost čovjeka, a mudrost se među ostalim stječe iskustvom, jer vrijeme je veliki učitelj. Stariji ljudi imaju potencijal za prijenos znanja, umijeća, vještina i iskustva na mlade naraštaje radi boljitka i napretka društva u kojem živimo. U prošlim vremenima ljudi su gajili veliko poštovanje prema starijim osobama.

Danas se u razvijenim zemljama starost manje cijeni i poštuje uglavnom zbog onih materijalnih interesa kojima je važnija čovjekova neposredna korisnost i proizvodnost. Takvo stajalište često je podcjenjivačko prema osobama treće ili četvrte životne dobi pa se stoga starije osobe i same pitaju je li njihovo postojanje još korisno.

Starenje je biološki fenomen u kojem se mijenja odnos osobe prema vremenu, svijetu, okolini, ali i prema vlastitoj prošlosti. Suočenje sa starenjem započinje izme-đu 50. i 60. godine života kada se i muškarci i žene moraju suočiti s brojnim tjelesnim promjenama kao što su debljina, gubitak elastičnosti, slabiji vid i sluh, promjene na kosi, istrošenost zglobova, lošija kvaliteta sna, promjene na unutarnjim organima, manji radni kapacitet i učinkovitost. Ljudi se suočavaju i sa činjenicama da moraju nositi naočale, zubne proteze, nerijetko i slušne aparate, da im je pokretljivost smanjena zbog poteškoća s kralježnicom i zglobovima. To je razdoblje kada se čovjeku nameću i pitanja o braku, djeci, o odnosima sa okolinom, položaju u profesiji, o mogućnosti-ma daljnjeg razvoja i tjelesnoj snazi. Takvo bilanciranje dovodi do razmišljanja i uvida, ali pritom i do psihičkih povreda, što može rezultirati, ako je saldo loš, rezignacijom i depresijom ili bijegom od suočavanja.

Kriza se može svladati unutarnjim rastom i učenjem i u starijoj životnoj dobi, no ljudi čija je sposobnost prilagodbe smanjena mogu potonuti u beznađe. U razdoblju izme-đu 60. i 70. godine života velika većina žena i muškaraca povlači se iz aktivnog radnog procesa. U toj dobi postoji cijeli niz socijalnih, medicinskih i ekonomskih okolnosti koje mogu negativno utjecati na čovjekovo zdravstveno stanje.

Mnogi od nas poznaju ljude u kojima odlazak u mirovinu izaziva zabrinutost i tjeskobu jer je današnja generacija umirovljenika suočena s nizom problema pogotovo onih financijske prirode. Osim smanjenih prihoda, ograničene društvene aktivnosti i manjih kontakata s okolinom, pojavljuju se i brojne druge narcističke povrede, jer osoba koja nije u radnom odnosu nije toliko tražena kao prije te odlaskom u mirovinu gubi na važnosti. Svi ti čimbenici dovode do povećane psihičke osjetljivosti.

Najčešći izvori opasnosti za psihičko zdravlje su i velika pasivnost i povlačenje jer vode u osamljenost koja je danas jedan od glavnih problema u starijoj dobi. Većina starijih ljudi žali za prošlošću, osjeća da više nema što očekivati od budućnosti, pojavljuju se sumnja, neodlučnost, strah, ponekad i zablude mišljenja, pogrešna tumačenja opažanja i iluzije. U toj dobi čest je multimorbiditet (prisutnost više dijagnoza bolesti). Iako pojedini poremećaji ne moraju imati invalidizirajući karakter, kronične bolesti i ograničenja svakako sprečavaju ispunjenje želja.

U psihijatrijskoj literaturi kao psihološke karakteristike starijih osoba najčešće se navode: pad stvaralačkoga i produktivnog mišljenja, smanjena prilagodba novim situacijama, pad koncentracije, pamćenja i pažnje, sla-bija motivacija.

Ipak, novija istraživanja pokazuju da starenje ne mora ujedno značiti i gubitak sposobnosti i pojavu deficita i da se tzv. procesi "razgradnje" mogu spriječiti ili barem ublažiti, a pritom najvažniju ulogu ima uspostavljanje zdravijeg režima života i prevencija bolesti.

Pravilna prehrana dovoljno je dobra obrana protiv tjelesnoga i duševnog starenja. Umjerena tjelesna aktivnost povoljno djeluje na sve organe i podržava fizičku i mentalnu kondiciju, odgađa degenerativne procese, pruža nove sadržaje, zadovoljstvo i radost, sprečava umor i donosi svježinu.

Biti umirovljenik nova je uloga na koju se treba priviknuti i koju treba prihvatiti, jer život umirovljenika traži novu organizaciju vremena. Priprema za umirovljenje trebala bi se sastojati od redefiniranja odnosa prema partneru, prihvaćanje novih međugeneracijskih odnosa (unuci), odnos prema profesiji, revidiranje dosadašnjih i traženje novih interesa, odnos prema vlastitom identitetu i prema financijskomaterijalnoj sigurnosti. Potrebno je pronaći novi identitet u kojem ima mjesta za samopoštovanje i aktivnost. Osobito je važno uspostavljati nove odnose, preuzeti nove uloge kao npr. ulogu djeda i bake koja pruža ponovni doživljaj mladosti i ispunjava veseljem i osjećajem korisnosti. Na taj način može se očuvati i razvijati volja za životom. Umirovljenici mogu znatno pridonijeti vlastitoj obitelji i društvu, zato ih treba na odgovarajući način povezati i dati smisao njihovim aktivnostima.

Zahvaljujući porastu standarda i napretku zdravstvene zaštite, u razvijenim se zemljama produljio životni vijek i porastao udio starijih osoba u cjelokupnoj populaciji, a samim tim i broj mnogih kroničnih bolesti među kojima psihički poremećaji čine znatan udio, pa on u osoba starijih od 65 godina iznosi do 30%.Najčešća patološka stanja vezana uz stariju dob su depresivni poremećaji, anksiozni poremećaji, paranoidna stanja i druge psihoze, opadanje kognitivnog funkcioniranja i dementni poremećaji. Promjene u kognitivnom funkcioniranju jesu među najčešćim i najvažnijim zdravstvenim stanjima vezanim uz dob. Tipični klinički sindrom koji je izravna posljedica tjelesnih i psihičkih promjena nazvan je "organski psihosindrom". Može biti akutni kao što su različita konfuzno-smetena stanja i kronični kao demencija. Demencija je klinički sindrom karakteriziran propadanjem prije stečenih mentalnih funkcija (Alzheimerova i vaskularna demencija). Važno je razlikovati demenciju od staračke zaboravljivosti koja nastaje zbog usporavanja mentalnih procesa.

Učestalost depresije povećava se s dobi kao i učestalost suicida. Depresija se često pojavljuje uz demenciju, zbog infarkta ili inzulta na mozgu. Novija istraživanja pokazuju da najmanje trećina stanovnika domova umirovljenika imaju psihičke tegobe, pri čemu su najčešće depresivne slike. Mogući uzroci pojave depresivnih stanja u starijoj životnoj dobi su osamljenost, otuđenost, nezadovoljstvo odlaskom u mirovinu, gubitak partnera, odlazak djece, smanjenje potreba i motivacije. Ako je potrebno provesti terapiju, naglasak se stavlja na održavanje samopoštovanja, organizaciju slobodnog vremena i kvalitetnih sadržaja te pronalaženje aktivnosti koje prema preostalim sposobnostima čovjek može obavljati. Za neke od takvih aktivnosti danas se u svijetu organiziraju i dnevne bolnice.

Psihoterapija je kod starijih okrenuta prema situaciji i problemu te zahtijeva rješenja unutar već utvrđenih osobnih okvira, bez zahtjevnijih promjena ličnosti. Može biti od koristi i obiteljska terapija osobito kada je problem u nerealnim očekivanjima starijih prema svojoj odrasloj djeci.

Kod starijih osoba često je potrebno medikamentozno liječenje. Psihofarmakoterapija se primjenjuje uglavnom kod onih bolesnika koji razviju kliničku sliku nekog od spomenutih psihičkih poremećaja. Ovisno o vrsti poremećaja i simptomatologiji, najčešće se daju sedativi, antidepresivi i antipsihotici. Osnovno je pravilo da se lijekovi u starijih osoba moraju davati s oprezom. Doziranje je individualno, a u pravilu su doze niže od prosječnih terapijskih doza. Pri upotrebi psihofarmaka potrebno je voditi računa o njihovim nuspojavama, osobito racionalna primjena potrebna je kod često propisivanih benzodijazepina gdje su učestale mogućnosti poput padova i lomova.

Grana medicine koja se bavi prevencijom, dijagnostikom i liječenjem tjelesnih i psihičkih poremećaja u starijoj dobi te poticanjem dugovječnosti i duševnog zdravlja zove se gerijatrijska psihijatrija. Umirovljenici mogu znatno pridonjeti vlastitoj obitelji i društvu, zato ih treba na odgovarajući način povezati i dati smisao njihovim aktivnostima.

U našem društvu svakako je potrebno podržavati uvjerenje kako je dužnost svake humane civilizacije poštovati i uvažavati starije osobe i unatoč njihovoj smanjenoj snazi dopustiti im da se osjećaju ravnopravnim sudionicima društva. Treba poticati i podržati svaku društvenu inicijativu koja omogućuje starijim osobama da budu društveno angažirane i aktivne u tjelesnom i psihičkom pogledu, da budu korisne prenoseći novim naraštajima svoja iskustva, znanje i vještine dok društvena zajednica treba pokazati dostatnu zahvalnost, brinuti se o njima i omogućiti im sretnu starost.