Liječenje Guillain-Barréovog sindroma

Intenzivna njega i promatranje vitalnih funkcija predstavljaju kamen temeljac u liječenju bolesti. Najveći problem mogu predstavljati respiratorni problemi koji mogu nastati zbog paralize dijafragme. O ranoj intubaciji bi se trebalo razmišljati kod svakog pacijenata čiji je vitalni kapacitet <20 ml/kg, čija je insipiratorna sila negativna, <-25 cmH2O, te kod pacijenata kojima se ove dvije komponente u manje od 24 sata smanje za više od 30%, te kod pacijenata kod kojih bolest brzo napreduje ili imaju autonomne nestabilnosti.

Kada se pacijent stabilizira, treba se odmah započeti s liječenjam. Najbolji tretmani su ili visoke intravenske doze imunoglobulina, 400 mg/kg, tijekom 5 dana ili plazmafereza, no nema značajne razlike između ta dva tretmana, a kombinacija tih dvaju tretmana nije ništa bolja nego jedan od njih pojedinačno. Terapija postaje neučinkovita u periodu od 2 tjedna nakon pojave prvih motoričkih simptoma tako da se liječenjetreba što prije započeti. Pri liječenju se puno česte koriste imunoglobulini jer se lako unose u organizam i puno su sigurniji, a daju se tijekom pet dana, svaki dan 2 g/kg. No, korištenje imunoglobulina nije bezopoasno, te može uzrokovati hepatitis i, u težim slučajevima, zatajenje bubrega ako se koriste više od 5 dana. Dokazano je da glukokoritikoidi NISU efikasnu u liječenju GBS-a. Ako se pak odabere plazmofereza, u tijelo se, četiri puta tijekom tjedna, unosi 40-50 mL/kg plazmene supstitucije.

Nakon akutne faze, pacijent će vjerojatno trebati rehabilitaciju kako bi povratio izgubljene funkcije. Ovakva terapija će se primarno bazirati na poboljšavanju dnevnih aktivnosti kao što su pranje zubiju, odijevanje i kupanje. Ovisno o strukturi lokalne zdravstvene skrbi, utemeljit će se tim terapeuta i bolničarki koji će se brinti za pacijentove potrebe. Terapeuti koji se nalaze u timu mogu biti zaduženi za donošenje medicinskih aparata, za obnavljanje dnevnih aktivnosti i fizičkih sposobnosti pacijenta, te za vraćanje govornih sposobnosti (u slučaju da su oštećene). Nakon uspješne terapije, pacijent bi trebao normalno funckionirati te, u nekim slučajevima, pohađati obaveze treninge.

Prognoza

U većini slučajeva, oporavak započinje nakon 4. tjedna od dobivanja bolesti. Aproksimativno 80% pacijenata se potpuno oporavi u periodu od nekoliko mjeseci do godinu dana, no neki simptomi, kao arefleksija, mogu ostati i nakon oporavka. Otprilike 5 - 10% pacijenata se oporavi sa značajnim posljedicama, od kojih su najčešće velike štete na motoričkim i osjetilnim aksonima s nesposobnošću regeneracije aksona. No, ovo i dalje ostaje opasna bolest, te je smrtnost, unatoč velikim poboljšanjima u lijčenju i naprednoj njezi, još uvijek oko 2 - 3% u najboljim svjetskim bolnicama. U svijetu, općenito, smrtnost je nešto viša (oko 4%) primarno zbog čestog nedostatka uređaja za održavanje pacijenta na životu, pogotovo ventilatora koji znaju biti potrebni u ektremnim slučajevima. No postoji i mogućnost, kod 5 - 10% pacijenata, da se bolest povrati, no poprilično kasno pa liječnoci to označavaju kao kroničnu upalnu demijelinatnu neuropatiju.

www.hr.wikipedia.org