Dijagnoza anksioznih poremećaja

Dijagnoza se postavlja na temelju dogovorenih kriterija prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10) Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) ili DSM-IV Američkog psihijatrijskog udruženja (APA).

Prema MKB-10 dijagnostički kriteriji za agorafobiju su strah ili izbjegavanje najmanje 2 od situacija kao što su mnoštvo ljudi, javna mjesta, putovanja i odlazak od doma pri čemu moraju biti prisutna i najmanje 2 od anksioznih simptoma navedenih u kliničkoj slici barem u jednoj od fobičnih situacija.

Dijagnoza socijalne fobije postavlja se na temelju straha ili izbjegavanja različitih socijalnih situacija jer pacijent vjeruje da će biti u centru pažnje ili da će se obrukati, posramiti ili ispasti glup (jedenje u restoranima, nastup na javnim mjestima, zabave, sastanci, itd.) pri čemu moraju biti prisutna još najmanje 2 od sljedeća 3 simptoma: crvenjenje ili tresenje, strah od povraćanja i nagon na mokrenje ili defekaciju ili pak strah od njih.

Dijagnoza jednostavne fobije postavlja se na temelju straha ili izbjegavanja nekih specifičnih situacija ili objekata pri čemu su prisutni simptomi anksioznosti navedeni u kliničkoj slici.

Dijagnoza paničnog poremećaja postavlja se na temelju postojanja paničnih ataka (napadaja) ili epizoda jake anksioznosti ili straha koje počinju naglo i bez povoda, svoj maksimum dostižu za nekoliko minuta i spontano prolaze za nekoliko desetaka minuta pri čemu moraju biti prisutna najmanje 4 od prvih 14 u kliničkoj slici navedenih anksioznih simptoma, a od toga barem 1 vegetativni.

Dijagnoza generaliziranog anksioznog poremećaja postavlja se na temelju postojanja izražene napetosti, strepnje i zabrinutosti oko svakodnevnih životnih situacija i problema u trajanju od najmanje 6 mjeseci i uz prisustvo najmanje 4 od navedena 22 simptoma.

Dijagnoza obuzeto-prisilnog poremećaja postavlja se na temelju prisustva opsesivnih misli i kompulzivnih radnji tijekom većine dana u razdoblju od najmanje 2 tjedna. Prisilne misli izazivaju tjeskobu, kao i ne izvršavanje prisilnih radnji i rituala.

O akutnom stresnom poremećaju radi se kada se simptomi anksioznosti pojave odmah nakon traume, traju najmanje 2 dana i povlače se unutar 4 tjedna. Kada simptomi traju dulje od 4 tjedna postavlja se dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja ako su prisutni simptomi ponovnog proživljavanja psihotraume u snovima ili na javi, izbjegavanje svega što podsjeća na traumatsku situaciju i stanje pojačane pobuđenosti.

Diferencijalna dijagnoza anksioznih poremećaja

Anksioznost može biti prisutna kao simptom ili sindrom u cijelom nizu različitih primarno tjelesnih i neuroloških bolesti i značajno utjecati kako na stupanj patnje bolesnika tako i na ishod liječenja. S druge strane primarno anksiozni poremećaji mogu imitirati različite primarno tjelesne ili neurološke bolesti i potaknuti na obavljanje brojnih skupih pretraga.
Panični poremećaj može imitirati srčani infarkt, tranzitorne ishemične atake mozga, pulmonalnu emboliju, paroksizmalnu supraventrikularnu tahikardiju, tzv. parcijalnu epilepsiju, hipoglikemične epizode, feokromocitom, mastocitozu, karcinoidni sindrom, hipertireozu. Panične atake mogu biti posljedica zlouporabe različitih droga, npr. kokaina, amfetamina, itd., ali i marihuane i alkohola. Isto tako pretjerano uzimanje kofeina može dovesti do paničnih ataka. Mogu biti i simptom sustezanja od alkohola.
Neprepoznati i neliječeni anksiozni poremećaji često dovode do alkoholizma i tabletomanije.