Gestacijski dijabetes je stanje poremećenog metabolizma glukoze i djelovanja inzulina, specifično za trudnoću - javlja između 24. i 28. tjedna kod zdravih žena, točnije onih koje inače ne boluju od šećerne bolesti. Zahvaća 3-5% trudnica, manifestira se povećanom razinom glukoze u krvi te posljedičpnim simptomima u vidu pojačane žeđi i unosa tekućine (polidipsij), učestalog mokrenja (poliurija), zamućenja vida, svrbeža kože, usporenog zacjeljivanja rana te tvrdokornijih gljivičnih infekcija (posebice vaginalne kandidijaze), a povlači se ubrzo nakon poroda.

Ukoliko je neprepoznat, gestacijski dijabetes može uzrokovati komplikacije u trudnoći pa ga je važno što prije prepoznati kako ne bi došlo do (kobnih) posljedica - kako za majku (infekcije urotrakta, dijabetička retinopatija, dijabetička nefropatija, preeklampsija/povišeni krvni tlak, praćen pojavom bjelančevina u urinu i eklampsija/ poremećaj u trudnoći kod kojeg se javljaju grčevi cijelog tijela) tako i za plod. Povišene koncentracije šećera u krvi mogu dovesti do otežanog i/ili prijevremenog poroda, poremećaja nasta i razvoja ploda, urođenih anomalija, respiratornog distresa. Djeca majki s gestacijskim dijabetesom imaju veću porođajnu težinu (preko 4100 grama) od ostale djece, te imaju povećan rizik od neonatalne hipoglikemije, ali i sklonosti razvoju pretilosti i dijabetesa tipa 2 kasnije tijekom života.

Gestacijski dijabetes nastaje uslijed hormonalnih i metaboličkih promjena u organizmu za vrijeme trudnoće; iako je proizvodnja inzulina većinom očuvana / zadovoljavajuća, hormoni koji se luče tijekom trudnoće, poput progesterona, estrogena, kortizola, prolaktina i humanog placentarnog laktogena priječe njegovo djelovanje. Rastom posteljice tijekom trudnoće, navedeni se hormoni luče u sve većim količinama te u posljednjem trimestru mogu uzrokovati značajnu inzulinsku rezistenciju. Periferna neosjetljivost na inzulin doseže razinu na kojoj je stanicama potrebno čak četiri puta više inzulina da bi se glukoza u zadovoljavajućoj mjeri prenijela iz krvi u stanice / tkiva; stoga u jednom trenutku Langerhansovi otočići gušterače, odnosno beta-stanice više ne zadovoljavaju tjelesne zahtjeve za inzulinom te razine glukozer u krvi trudnica izlaze izvan zadanih granica. Glukoza iz majčine cirkulacije prelazi kroz posteljicu u plod i obrnuto; međutim inzulin ne može prijeći placentarnu membranu stoga povišena glukoza u plodu uzrokuje hiperglikemiju, koja je opet podražaj za pojačano lučenje inzulina ploda. Hiperglikemija i hiperglikemija potiču u djeteta pojačani rast fetalnih stanica, što rezultira makrosomijom (djetetom većeg rasta), komplikacijama u trudnoći te pri samom porodu.

Povišena razina glukoze u krvi ne mora nužno davati nikakve simptome pa su zbog toga izrazito važni redoviti ginekološki pregledi u trudnoći, koji obuhvaćaju mjerenje razine glukoze u krvi i mokraći, te nezaobilazan OGTT test. Ukoliko se pak pojave simptomi poput izrazito velikog prirasta tjelesne mase trudnice, pojačane gladi ili žeđi, učestalog mokrenja, učestalih vaginalnih infekcija ili zamućenja vida, o tim simptomima treba svakako upozoriti liječnika, koji će poduzeti daljnje mjere za postavljanje dijagnoze i eventualnu primjenu terapije. Sve se, dakle, trudnice redovito podvrgavaju mjerenju razine glukoze u mokraći. Ukoliko se javljaju povišene vrijednosti glukoze u mokraći, mjeri se razina glukoze u krvi, a nakon toga pristupa se tzv. OGTT-u Normalna razina glukoze u krvi ne bi smjela premašivati 7.2-7.7 mmol/L, a ukoliko iznosi 11.1 mmol/L vrlo vjerojatno se radi o gestacijskom dijabetesu. Kod nejasnih rezultata pristupa se OGTT testu koji podrazumijeva pijenje otopine 100g čiste glukoze natašte, te se kontrolira kretanje glikemije kroz nekoliko sati (u postprandijalnoj fazi). Vrijednosti glikemije iznad kojih se postavlja dijagnoza su:

• Glikemija natašte: 5.3mmol/L
• 1 sat nakon uzimanja glukoze 10 mmol/L
• 2 sata nakon uzimanja glukoze 8.6 mmol/L
• 3 sata nakon uzimanja glukoze 7.8 mmol/L

(navedene vrijednosti nakon uzimanja glukoze odnose se na kapilarnu krv)

S obzirom na rezultate nedavno provedene studije o gestacijskom dijabetesu, očekuje se modifikacija vrijednosti glukoze pri kojima se postavlja dijagnoza gestacijskog dijebetesa. Navedene promjene ući će u smjernice ranim početkom slijedeće godine.

Posebnu pozornost ranom dijagnosticiranju šećerne bolesti treba obratiti u trudnica koje spadaju u rizičnu skupinu - pretile, starije od 25 godina, pušačice, one sa sindromom policističnih jajnika, one koje su već preboljele gestacijski dijabetes i one imaju povijest dijabetesa u obitelji.

Cilj liječenja je u kratkoročnom smislu svakako izbjeći prekomjernu porođajnu težinu koja komplicira sam porod, a u dugoročnom smislu smanjiti rizik od novorođenačkih komplikacija te sklonosti razvoja šećerne bolesti kasnije tijekom života. Najvažnije terapijske mjere su optimizirana prehrana individualno prilagođenog kalorijskog unosa i redovita tjelovježba. Trudnica koja nema drugih tegoba vezanih za trudnoću, može se baviti blagom fizičkom aktivnosti tijekom cijele trudnoće. Suprotno ustaljenom stavu „trudnica mora jesti za dvoje", koji nerijetko biva ozbiljno shvaćen (pa trudnice gotovo dvostruko povećaju svoj dnevni energetski unos), postoje smjernice koje preporučuju povećanje kalorijskog unosa tijekom trudnoće, ovisno o početnoj tjelesnoj masi (točnije, indeksu tjelesne mase) trudnice:

• 30 kcal /kg TM kod trudnica s ITM 22-25
• 24 kcal/ kg TM kod pretilih trudnica s ITM 26-29
• 12 - 15 kcal/kg TM kod izrazito pretilih trudnica s ITM >30
• 40 kcal/kg TM kod trudnica s ITM manjim od 22.

Naveden energetski unos potrebno je osigurati kroz nutritivno bogate namirnice koja će osim ugljikohifrata, proteina i masnoća osigurati i poželjne količine vitamina, minerala i antioksidansa. Svakako se treba kloniti jednostavnih ugljikohidrata, naročito onih podvrgnutih procesima pečenja i prženja u ulju, a njihov unos zamijeniti složenim ugljikohidratima porijeklom iz cjelovitih žitarica, vlakana povrća i voća te orašastih plodova.

Dijetetske mjere pomoći će otprilike 85% trudnic, no u 15% žena ipak će trebati uvesti inzulinsku terapiju. Oralni hipoglikemici (lijekovi koji se inače uzimaju u dijabetesu tip 2) kontraindicirani su u trudnoći, pa se stoga odmah uvodi inzulinska terapija. Terapija najčešće započinje uzimanjem jedne doze inzulina, a prema vrijednostima glikemije (dobivenima kroz svakodnevnu, redovitu samokontrolu), odlučuje se o povećanju broja doza.

Kod većine žena odmah nakon poroda dolazi do spontane normalizacije razine šećera u krvi. Gestacijski dijabetes može se i ne mora se manifestirati u slijedećim trudnoćama. Ukoliko je žena pretila, postoji rizik od nastanka dijabetesa tip 2, osobito ako i u obitelji ima oboljelih od šećerne bolesti. Svakako, ženu koja je imala dijabetes u trudnoći, treba redovito kontrolirati, poticati na zdravu prehranu i važnost redovite tjelovježbe.