S obzirom da je izrazito važno što ranije postaviti dijagnozu šećerne bolesti, poželjno je zapravo i pravovremeno ustvrditi postojanje predijabetesa. Predijabetes, odnosno oštećena tolerancija glukoze, ozbiljno je stanje koje prethodi razvoju punog oblika bolesti, a najčešće traje 10-12 godina prije nego bude postavljena dijagnoza šećerne bolesti. Zastrašujuća je činjenica da se, u skladu sa nezdravim načinom života, predijabetes pojavljuje u sve mlađoj populaciji pa podaci govore kako je zabilježen u 25% izrazito pretile djece i u 21% izrazito pretilih adolescenata. To asimptomatsko razdoblje nosi veliki rizik od nastanka makrovaskularnih komplikacija u vidu ateroskleroze; postepeno se oštećuju stijenke krvnih žila, sužava se njihov lumen (unutrašnji promjer) te dolazi do začepljenja koja dovode do koronarnog srčanog i perifernih vaskularnih oboljenja. Stoga ne čudi što postojanje šećerne bolesti ponekad bude nagoviješteno najgorim mogućim scenarijem: srčanim i/ili moždanim udarom.

Kako bi se rizik od razvoja makrovaskularnih komplikacija, točnije kardiovaskularni rizik sveo na minimum, poželjno je što prije postaviti dijagnozu predijabetesa te započeti s provođenjem preventivnih i terapijskih mjera. Za postavljanje dijagnoze potrebno je izmjeriti vrijednosti glukoze natašte (8 sati nakon noćnog gladovanja) i postprandijalno (dva sata nakon doručka), a prema dobivenim rezultatima predijabetes se može podijeliti u nekoliko kategorija:

1. Oštećenje tolerancije glukoze natašte (OTG-NT) - vrijednosti natašte kreću se između 5,6 i 6,9 mmol/L, a dva sata nakon obroka su unutar zadanih granica, točnije <7,8 mmol/L
2. Oštećenje tolerancije glukoze postprandijalno (OTG-PP) - vrijednosti natašte su uredne (do 5,6 mmol/L) a dva sata nakon obroka su lagano povišene - između 7,8 i 11,1 mmol/L za kapilarnu punu krv. Za vensku punu krv te vrijednosti su između 6,7 i 10 mmol/L, a za kapilarnu krv između 8,9 i 12,2 mmol/L.
3. Kombinirano ošteć enje tolerancije glukoze (OTG-NT + OTG-PP) - vrijednosti natašte se kreću između 5,6 i 6,9 mmol/L, a postprandijalno se kreću između 7,8 i 11,1 mmol/L. . Za vensku punu krv te vrijednosti su između 6,7 i 10 mmol/L, a za kapilarnu krv između 8,9 i 12,2 mmol/L.

(prilikom vađenja krvi, vrlo je bitno obratiti pozornost na laboratorijeske parametre jer različiti laboratoriji uzimaju drukčije uzorke krvi, o čemu ovisi i konačna vrijednost glukoze u krvi)

Vrijednosti glikoziliranog hemoglobina (HbA1c) u predijabetesu variraju između 5,7 i 6,4%.

Kako je već prije spomenuto, oštećena tolerancija glukoze s vremenom dovodi do razvoja punog oblika šećerne bolesti, a taj proces - u kojem nastaje niz patoloških promjena - traje desetak godina. Međutim, u 40% slučajeva oštećene tolerancije glukoze dijabetes će se razviti unutar sbega 5 godina i time ubrzati pojavu i napredovanje kroničnih komplikacija. I usprkos tome što je kardiovaskularni rizik koji nosi predijabetes (1,5 puta veći u odnosu na opću populaciju) manji od onoga koji nosi razvijeni dijabetes (4 puta veći u odnosu na opću populaciju), potrebno je rano započeti s preventivnim mjerama usmjerenima na kardiovaskularni sustav. Prvi koraci u borbi protiv razvoja vaskularnih komplikacija su regulacija krvnog tlaka i lipidograma te prestanak pušenja. Jednako važna stavka u prevenciji razvoja dijabetesa, pa čak i redukciju oštećenja tolerancije glukoze svakako su higijensko-dijetetske smjernice koje nalažu redovitu tjelesnu aktivnost i provođenje redukcijskog i dijabetičkog plana prehrane. Gubitak 5-10% tjelesne mase, u kombinaciji sa intenzivnom tjelesnom aktivnošću (30 minuta dnevno kroz 5 dana u tjednu), pokazao se odličnim preventivnim čimbenikom koji uvelike usporava razvoj bolesti i nastanak komplikacija.