Kraj prežderavanja

Nije nikakva tajna da su Sjedinjene Američke Države suočene s epidemijom debljine. David Kessler, bivši direktor Nacionalne uprave za kontrolu hrane i lijekova, posljednjih je sedam godina proveo u pokušaju otkrivanja razloga koji tjeraju Amerikance na prežderavanje.

Došao je do zaključka da se ne radi o nedostatku čvrste volje, pa niti o osobnoj krivnji izjelica, nego o razvitku ovisnosti o hrani, o čemu piše u svojoj novoj knjizi "The End of Overeating: Taking Control of the Insatiable American Appetite".

Kessler je želio shvatiti zašto su Amerikanci danas deblji nego ikad ranije. Zašto ljudi ne mogu odoljeti izvjesnoj hrani? Što ih tjera da jedu dugo nakon što su već napunili želuce?

"Mi više ne jedemo samo za vrijeme obroka; jedemo u bilo koje vrijeme, 24 sata na dan. Stvari smo uredili tako da je sada potpuno društveno prihvatljivo jesti hodajući ulicom ili na poslovnom sastanku. U osnovi, hranu smo pretvorili u zabavu",  prirodu problema opisuje David Kessler koji je razgovarao s vrhunskim znanstvenicima, liječnicima i insiderima iz prehrambene industrije. Kaže da prehrambena industrija i lanci restorana koriste sastojke koji pothranjuju naš apetit, koji nas navode da želimo sve više i više takve hrane: "Masnoće, šećere i sol stavili smo doslovce na svaki ugao i više ne možemo bez njih."

Masnoće, šećeri i sol mijenjaju kemizam mozga i pokreću "uvjetovano prežderavanje". U tome Kessler vidi paralele između duhanske i prehrambene industrije - obje manipuliraju ponašanjem potrošača kako bi prodale svoje proizvode, i to sve više i više. Dakle, umjesto zadovoljavanja gladi, hrana se dizajnira tako da mami ljude da jedu više nego što im treba, pa čak i više nego što bi sami željeli. 

Hrana pretrpana masnoćama, šećerom i solju stimulira mozak na oslobađanje dopamina, neurotransmitera koji stvara osjećaj ugode. Vrlo brzo, već sama pomisao na neka jela izaziva navalu želje da se to jelo konzumira, bez obzira na stvarnu glad ili sitost. Takva stalna stimulacija, kaže Kessler, većinu pokušaja da se smanji tjelesna težina osuđuje na neuspjeh: "Dijeta neće djelovati kad se jednom uspostavi određeni moždani krug i ponašanje postane uvjetovano da reagira na masnoće, šećere i sol. Naravno, ja vam mogu uskratiti takvu hranu 30 ili 60 dana i staviti vas na dijetu; proći ćete kroz to i izgubiti neke kilograme. No, čim se vratite u uobičajenu svakodnevicu, a moždani krugovi uvjetovanja su ostali kakvi su i bili, povratit ćete sve te kilograme".

U svojoj novoj knjizi, Kessler sugerira strategiju za okončanje ovisnosti o hrani, počevši s razumijevanjem zašto ljudi žude za određenom hranom: "Prva stvar koju treba napraviti je - 'ohladiti' stimulus! Prekinuti unutrašnje dijaloge tipa: 'O, kako je ovo ukusno, ali, ne, ne bih to trebao jesti. Ali, osjećam takvu želju za time. Ne, ne smijem to jesti.' Svaka takva unutrašnja diskusija povećava ovisničku komponentu u vrijednosti hrane. Morate se zaštititi od aktivacije vlastitog mozga".

A, prema Kessleru, najbolji način da se to učini je promjenom načina na koji gledamo na hranu: "Morate si stvoriti vlastita pravila. Recimo, neki ljudi postanu vegetarijanci i sve im je odmah lakše; pogledaju životinjske masnoće i proteine i kažu: 'Ne, ja to ne jedem.' Drugi si zadaju da će jesti samo svježu hranu, dakle nikakve zgotovljene obroke. Treći si odrede da će jesti manje porcije, s manjih tanjura. Doslovce, trebate iznova naučiti pravila prehrane. Sami morate otkriti što vama osobno odgovara; možda uvođenje rasporeda: jedem samo u to i to vrijeme."

Dok je bio na čelu Nacionalne uprave za kontrolu hrane i lijekova, David Kessler se izborio za zakon kojim su uvedene standardizirane naljepnice s nutritivnim podacima na svim prehrambenim proizvodima koji se prodaju u trgovinama. Sada bi, kaže, želio vidjeti da se tim zakonom obuhvate i sva jela koja nude restorani. Informiranost, prosvjećenost te promjena percepcije, kaže Kessler, ključ su za preuzimanje kontrole nad vlastitom prehranom i za okončanje epidemije prežderavanja u Americi.