Dijagnosticiranje šećerne bolesti tipa 1 i pretrage

Glukoza u plazmi mjerena natašte

Mjerenje glukoze u plazmi postalo je standardnim dijagnostičkim testom. To je jednostavno testiranje krvi koje se provodi nakon osam sati gladovanja, obično ujutro na tašte. Koncentracija do 6,0 mmol/l (110 mg/dl) smatra se normalnom. Dijabetes se dijagnosticira kada ovaj test dva različita dana pokaže koncentraciju glukoze u plazmi od 7,0 mmol/l (126 mg/dl) ili višu. O koncentracijama između 6.0-7,0 mmol/l (110-126 mmol/l) govori se kao o poremećenoj glukozi natašte, što se smatra rizičnim čimbenikom za dijabetes i njegove komplikacije. Test nije uvijek pouzdan. Ako osoba ima normalne koncentracije glukoze u krvi, ali i simptome šećerne bolesti kao i obiteljsku anamnezu ili druge čimbenike rizika, onda ne treba isključiti dijabetes, već treba napraviti druge testove.

Test tolerancije glukoze

Najprije se napravi test koncentracije glukoze natašte, a zatim se popije posebna otopina glukoze i nakon dva sata ponove se mjeri koncentracija glukoza u krvi. Normalno je da se šećer u krvi umjereno poveća nakon što se popije napitak s glukozom te smanji nakon dva sata. Kod dijabetičara je u početku povećanje prekomjerno, a koncentracija ostaje visoka i kasnije.

Testiranje glukoziliranog hemoglobina

Ovim testom ispituju se koncentracije hemoglobina A1c (HbA1c) ili glukoziliranog hemoglobina. Hemoglobin je proteinska molekula u crvenim krvnim stanicama koja se mijenja kada se na nju veže glukoza. U kojoj će se mjeri promijeniti ovisi o prosječnoj koncentraciji šećera u krvi kojoj je protein izložen tijekom svog životnog vijeka. Ovaj se test koristi i za praćenje efikasnosti liječenja.

Testovi za otkrivanje komplikacija

Najraniji simptom oštećenja bubrega je mikroalbuminurija, kod koje se vrlo male količine proteina nazvane albumin (30 do 300 mg dnevno) nalaze u urinu. Mikroalbuminurija je također znak drugih komplikacija vezanih za oštećenja krvnih žila. Treba provjeriti krvni tlak i ispitati koncentracije kolesterola i lipida, napraviti elektrokardiogram te eventualno testirati funkcije štitnjače.

Liječenje šećerne bolesti tipa 1

Inzulin je neophodan za preživljavanje i glavno je uporište u terapiji šećerne bolesti tipa 1. Izuzetno je važno planiranje dijete kao kompenzacija za inzulin i izvor zdrave hrane. Do sada je prikupljeno dovoljno dokaza u velikim ispitivanjima o tome da intenzivirano liječenje inzulinom i stroga kontrola koncentracije glukoze u krvi značajno usporava pojavu većih komplikacija šećerne bolesti, uključujući nefropatijui neuropatiju.

Osim toga intenziviranim liječenjem rane bolesti pomaže se održati izlučivanje preostalog inzulina tijekom najmanje dvije godine. Primarna komplikacija intenzivirane terapije inzulinom je veća podložnost hipoglikemiji. Velik broj pacijenata dobije na težini što se nepovoljno odražava na tlak i koncentraciju kolesterola pa je važno kontrolirati kardiovaskularne čimbenike rizika koji se mogu pojaviti uslijed intenziviranog liječenja.