Povišena tjelesna temperatura u djece

Povišena tjelesna temperatura u djece

Povišena tjelesna temperatura u djece
  • Objavljeno: Ponedjeljak, 20.08.2012.
  • Broj pregleda: 1.649
  • Prosječno vrijeme čitanja:
  • Broj riječi:

Najčešći simptom bolesti

Povišena tjelesna temperatura najčešći je pojedinačni simptom bolesti u djece i jedan od najčešćih povoda posjeta pedijatru. Sama po sebi nije bolest već upućuje na drugu bolest ili poremećaj u organizmu. U 90% slučajeva oblik je obrambene reakcije organizma na virusnu ili bakterijsku infekciju, ali može biti i posljedica manjka tekućine u organizmu (dehidracija) ili reakcija nakon primjene cjepiva.

U ¾ slučajeva porast tjelesne temperature posljedica je akutne infekcije dišnih puteva. Sam porast tjelesne temperature znak je da bolest postoji, može nas upućivati i na tijek bolesti, ali ne i na njezinu težinu. Ona je prvi, nespecifični odgovor organizma koji ujedno mobilizira i njegovu obranu.

Odgovor na porast tjelesne temperature je individualan te može biti praćen i popratnim simptomima kao što su nelagoda, razdražljivost, groznica, tresavica, znojenje. Treba naglasiti da su pri porastu temperature u djece dlanovi i tabani hladni dok tijelo gori.

Pod pojmom povišena tjelesna temperatura smatraju se vrijednosti tjelesne temperature izmjerene rektalno iznad 38,5°C, pod pazuhom (axilarno) iznad 37°C te u ustima iznad 37,5°C.

U djece mlađe od 3 godine koja su posebno osjetljiva na febrilitet treba snizivati temperaturu iznad 38°C jer se zbog nezrelosti središnjeg živčanog sustava i mogućeg naslijeđa mogu razviti grčevi u temperaturi (febrilne konvulzije, fras) praćeni kratkotrajnim gubitkom svijesti.

Važno je spomenuti da novorođenčad i dojenčad do 3 mjeseca života mogu biti bolesna, a da ne reagiraju povišenom tjelesnom temperaturom već nas djetetovo opće stanje, koje je tada narušeno te odbijanje hrane mogu upozoriti na bolest. Stoga je vrlo važno da se klinički i laboratorijski ocijeni značenje toga važnog simptoma. Hiperpireksijom se smatra temperatura viša od 40,9°C i ona u pravilu uvijek prati teže infekcije uzrokovane bakterijama (Pneumokok, H. influenzae tip b).

Kako mjeriti temperaturu?

Temperatura se mjeri živinim ili digitalnim termometrom, infracrvenim termometrom (uho) i termosenzitivnom trakom (čelo). S obzirom na varijacije u mjerenjima te dob djeteta i vjerodostojnost rezultata, preporučuje se u djece do 3 godine života temperaturu mjeriti rektalno tri minute i to tako da dijete leži na leđima, razmaknutih bedara te se lagano uvodi vršak termometra u rektum (kod dojenčeta do 1,5 cm, a u veće djece do 2,5 cm), ali polako i ne preduboko da ne bi došlo do perforacije crijeva. Rektalno se ne preporučuje mjeriti temperaturu u djece s bolestima u području rektuma kao i kod one s neutropenijom.

Ako se pak temperatura mjeri pod pazuhom, taj dio tijela mora biti suh jer vlaga utječe na izmjerene vrijednosti, a postupak traje pet minuta. Mjerenje temperature u ustima provodi se u veće djece jer tada ne postoji opasnost da zagrizu termometar (vršak termometra se stavlja ispod jezika). Za brzu orijentaciju temperatura se može izmjeriti i u uhu (zvukovodu) gdje se registrira toplina koja isijava s bubnjića.

Porastu temperature mogu pridonijeti i vanjski čimbenici kao što su utopljivanje djeteta, velika vrućina, ali i fiziološki procesi kao što su probava, fizička aktivnost i ovulacija. Porast temperature povisuje metabolizam za 5 do 8 puta. Za svaki 1°C porasta temperature povećava se potrošnja kisika za 12%, ali raste i gubitak vode putem pluća (hiperventilacija) i kože (znojenje) te se povisuje i frekvencija pulsa.