Tuci me tuci, ali me ne ostavljaj

Hawthorne efekt

Devetgodišnja djevojčica vratila se od susjede kojoj je kćerka poginula u prometnoj nesreći.

-  Zašto si tamo išla? - upita ju tata.

- Da utješim majku svoje prijateljice - odgovori djevojčica.

-  I što si ti, tako malena, mogla učiniti da ju utješiš?

-  Sjela sam joj u krilo i plakala s njome.

Lj. A. Maračić Priče o pahuljici

Hawthorne efekt: Pojava da neki usputni i nenamjerni uvjeti nekog eksperimenta dovedu do značajne promjene u mjerenoj pojavi.

Naziv potječe od Hawthorne eksperimenta u kojem je promjena postupka prema radnicima dovela do promjene radnog učinka, iako se ispitivao utjecaj rasvjete i drugih fizikalnih i organizacijskih uvjeta proizvodnje.

Elton Mayo i Fritz Roethlisberger vjerojatno su nepoznati i mnogim psiholozima. Sve dok se ne spomene Hawthorne-efekt. Tada svi znaju o čemu se radi, iako, dakako, ovu dvojicu ni u buduće neće zapamtiti, osobito Ro... kako ono... bergera. U razdoblju od 1924. - 1933. godine oni su u Hawthorneu, u OUR-u čikaške Western Electric kompanije provodili eksperiment čiji su rezultati predstavljali pravu senzaciju.

Dakle, željelo se utvrditi kako na radni učinak utječu faktori kao što su jačina rasvjete, ukupno dnevno radno vrijeme, raspored rada i odmora, besplatni obrok i sl. Zdravorazumski, čovjek bi očekivao da će u slučaju otežanih radnih uvjeta (npr. slabo osvjetljenje) radni učinak pasti. Dogodilo se, međutim, obratno. I kad su radile pri svjetlu jednakom mjesečini, radnice su proizvodile više nego prije pokusa.

Eksperimentatori su čupali kosu (ako su ju imali). Nisu shvaćali što se zbiva. Pa su žene lijepo pitali. I one su im rekle. Prije pokusa bile su obična bezimena radna snaga koju nitko za ništa ne pita. A sada, tijekom pokusa, svaki dan ih se pita što im se više, a što manje sviđa, kako se osjećaju itd. Zbog toga su se osjećale bolje, bile više zainteresirane za posao, radile više - čak i u gotovo nemogućim radnim uvjetima.

Dovelo je to do pravog p(re)okreta u razumijevanju važnosti dobrih međuljudskih odnosa na poslu, osobito odnosa između menedžerskog sloja i neposredne proizvodnje i uključivanju ovih potonjih u radne timove i (samo)upravljanje.

Nakon niza istraživanja koja su slijedila, neka su pitanja, ipak, do danas ostala otvorena. Primjerice, izaziva li Hawthorne efekt doista ta dodatna pažnja, ili su razlozi prozaičniji: sama novost situacije, ili pak osjećaj da ste nadgledani? Ili je to rezultat prave kombinacije svega navedenog? Bilo kako bilo - stvar djeluje.

Odmalena djeca teže zadobiti odobravanje svojih roditelja za ono što čine: uče stvari, i ponavljaju ih, kako bi to odobravanje priskrbili. Događa se pritom jedna jako neobična stvar. Roditelji prestanu reagirati na stvari koje dijete čini dobro jer samo se po sebi razumije da to tako treba biti, ali reagiraju kad dijete napravi kakvu nespretnost ili nepodopštinu: prolije mlijeko, razbije čašu, ostavi sobu u neredu, dobije jedinicu... Roditelj ga odmah pita: Što je to s tobom? Jesi li poludjela? Padne možda i kakva pljuska. Logično bi bilo za očekivati da se nakon kazne neželjeno ponašanje više ne pojavi. To, nažalost, nije istina. Ti baš tražiš batine! reći će, ma što reći, zaurlati će, pobješnjeli roditelj djetetu koje je, po tko zna koji put učinilo neku "zločestoću", ne znajući zapravo koliko je - u pravu. Bol zbog batina još uvijek je manja, i kraće traje, nego bol zbog ignoriranja i neobraćanja pažnje. Između dva zla, bira se manje.

Treba li, onda, tući djecu?

Jednom sam kao mala, zajedno s tri godine mlađim bratom - kojeg sam ja na to nagovorila - hodala po desetak centimetara širokoj balkonskoj ogradi. Ne usudim se mamu pitati koliko smo tada bili stari. Sjećam se da je jednog dana došla s posla kući sva zelena. Jedva je bila u stanju izreći kako je čula da su nas vidjeli što radimo, te da to više - ne radimo. Nije vikala ni prijetila kaznom. Ne sjećam se što sam tada mislila i kako sam se osjećala, uglavnom - prestali smo hodati po ogradi.

Sjetila sam se toga puno godina poslije, kad sam već imala svoju djecu. Stislo mi se grlo, u želucu sam osjetila grč - presavio me kao da sam dobila udarac, niz kralježnicu mi je prošao hladni val, a onda sam se počela tresti. Kad sam malo došla k sebi, osjetila sam poriv da ih odmah idem izlemati - za svaki slučaj! Da im ne padne na pamet ništa slično!   

Barbara je potražila pomoć psihologa. Plačnim glasom jedva uspijeva izreći kako ju muž, nakon 12 godina braka, više ne voli. Kako to zna, je li joj rekao? Ne treba joj reći, njoj je to jasno. Kako? Više ju ne tuče. (?!) Zar je tučnjava bila znak ljubavi? Da, dok ju je tukao znala je da za nju mari, da mu je do nje stalo. Ne može te razljutiti, pa i toliko da ga "moraš" izlemati, netko do koga ti nije stalo.

Ako te tuče, znači da te voli; ne zna to drugačije pokazati. Najgore je kad te - ignorira.

Ignoriranje se procjenjuje kao najteži oblik kazne. Djeca strogih, počesto grubih, roditelja razvijaju se zdravije nego ona emocionalno zapostavljena. (Da ne bude zabune, najbolje i najzdravije se raste u ljubavi i pažnji; ovdje samo pokušavamo između dva zla izvagati veće.)

U priči Roberta Silverberga "Vidjeti nevidljiva čovjeka" Mitchell Chaplan je zbog nebrige i bešćutnosti prema svojoj obitelji osuđen na godinu dana - nevidljivosti. Na čelo su mu utisnuli poseban znak i pustili ga iz zatvora. Ismijao je čuvare uvjeren kako nije mogao bolje proći. No već nakon nekoliko dana promijenio je mišljenje. Ljudi su odvraćali pogled od njega, zaobilazili ga u široku luku, tretirali ga kao da je doista nevidljiv. Svaki njegov pokušaj da se nekomu približi i započne ikakvu komunikaciju izazivao je samo - gađenje, čak i kod drugih "nevidljivih". Ta je godina bila doista duga... Ipak, četiri mjeseca nakon što se vratio u svijet vidljivih, Mitch je načinio jednako kažnjiv prekršaj. Na ulici ga je presrela "nevidljiva" žena, jedna od onih koja ga nije htjela ni pogledati dok je i on bio nevidljiv. Stala ga je preklinjati neka razgovara s njom. Znao je kakva kazna slijedi. Zagrlio ju je, tješeći.

Eto, predobro je naučio lekciju, makar u - zoni sumraka. 

U jednom eksperimentu su djeca, podijeljena u četiri grupe: A, B, C i D, svaki dan rješavala jednostavne matematičke zadatke. Prvi je dan uspjeh grupa bio izjednačen. Naredne dane su eksperimentatori po završetku rada, bez obzira na stvarni uspjeh, uvijek hvalili grupu A (u prisutnosti B i C), uvijek kritizirali grupu B (u prisutnosti A i C), grupa C je samo slušala ove pohvale i pokude, a grupa D je izolirano radila svoje zadatke, pojma nemajući što se zbiva s preostale tri grupe. Kakve su stvarne rezultate tijekom pokusa postizala djeca u ove 4, na početku izjednačene, grupe? Razmislite malo prije nego li u nastavku pročitate da je redoslijed grupa po uspjehu bio jednak ovome upravo opisanom. Najslabije su, dakle, radila djeca koju nitko nije ništa pitao niti im je što govorio.

Oglasom do društva

Ništa novo, reći ćete. Ljudi su osamljeni, pa lijepo objave oglas u kojem traže srodnu dušu za različite oblike druženja. Iako je takvo rješenje vrlo praktično, za mnoge je "ispod časti", nešto što ne žele uplesti u svoju sliku o sebi, priznati kako su sami. I što čine?

Oglase povoljnu prodaju stana. Nagrnu kupci. Sa svakim malo popričaju, pokažu mu stan, oni razgovorljiviji ispričaju im svoje životne priče i tako, ispune si dane. Ako je kupac ozbiljno zainteresiran, malo ga zavlače: Moram se  još  sa  sinom  dogovoriti,  a  on  je  sada  na putu..., a na kraju: Ipak sam odustala od prodaje... prestara sam da sada mijenjam sredinu..., zapravo mi to i nije potrebno i sl. Shvatite li da ste ispali žrtva - nemojte se jako ljutiti. Posjetite svoju majku ili oca, starog rođaka, prije nego li budu i sami prisiljeni "prodavati" stan.

Eric Berne je u psihologiju uveo pojam stroke (strouk) - poznat u svakodnevnom životu, a znači: maženje, glađenje (ali i - udarac). Sam Berne, pa ćemo tako i mi, pod tim ipak ne razumije samo ono što svi o tom pojmu već znamo, nego mu sadržaj proširuje i na različite oblike simboličke pažnje (da mi tu slučajno netko ne promijeni pažnju u pozornost!) kao što su: lijepa riječ, lijepo pogledavanje i lijepo osmjehivanje. Postoji i negativni stroke: ružna riječ, ružno pogledavanje, ružno osmjehivanje tj. kreveljenje, pa sve do pravog udarca. Nećete vjerovati, no neki su kasniji istraživači čak i kvantificirali strokove. Primjerice:

Pozitivni:

• Bok!  = 1 stroke
• Bok, Jasna = 10 strokova
• Predavanje ti je bilo odlično = 50 strokova
• Volim te (uz topli smiješak i meki dodir) = čak 100

Negativni:

• Bok (nezainteresirano) = 1
• Ne sviđa mi se to što si učinio = 10
• To je strašno! Ne čini više to! = 50
• Goni se! (ljutito) = 100
• Isti si kao i tvoj otac (uz šamar - vrući) = 200
• Batine s nerazmljivom ljutnjom = 1000!

Ako se nešto može pretvoriti u brojke, može se time i manipulirati. Steiner je tako definirao pravu ekonomiju strokova. Dakle:

• Dati stroke je O.K. i u tomu se uglavnom ne može pretjerati;
• Uzeti stroke je također O.K.; osjećaj grižnje savjesti je pritom nepotreban, isto kao i obveza da se stroke odmah uzvrati. Neki su ljudi pravi majstori u - odbijanju strokova. Npr.: Danas sjajno izgledaš. (stroke) Ma, ne, baš sam nešto umorna. (odbijanje) Bilo bi mi bolje da sam šutio. (loš osjećaj davatelja komplimenta tj. stroka)
• Tražiti stroke je isto O.K. Tako dobijeni stroke može imati jednaku vrijednost kao i onaj spontano dobiven. Naime, traženje stroka povećava vjerojatnost da ga se i dobije. (Imate li u kući mačku ili psa, učite se od majstora!)

• I odbiti davanje stroka je O.K. - u suprotnom ne uživa ni onaj tko ga daje, a kisel je onomu tko ga takva dobije.

Možemo i sami sebe maziti: slušati glazbu koju volimo, gledati zalazak sunca, ispiti čašu šampanjca, pojesti sladoled od jagoda, maštati itd. - već prema željama i mogućnostima. Korisno je čak popisati sve ono što volimo raditi sami sa sobom, jer čovjek se nekada, kad se nađe u situaciji da bi mu nešto takvoga dobro došlo - ničega ne može sjetiti. (Zato se, naime, i našao u takvoj situaciji.)