Uzroci hepatitisa C

Hepatitis C uzrokovan je hepatitis C virusom (HCV).

Nakon otkrića hepatitis A i B virusa krajem 1960-ih i početkom 1970-ih postalo je jasno kako se velik broj akutnih i kroničnih upala jetre ne može pripisati ovim dvama virusima. Stoga je postavljena pretpostavka o trećem virusu koji je nazvan "non-A non-B". Ovaj je mikroorganizam napokon identificiran 1989. godine kad je kloniran genom virusa i nazvan hepatitis C virus (HCV). HCV je blisko povezan s flavivirusima i pestivirusima. Genetska organizacija i proteinski proizvodi svrstali su ga u porodicu flaviviridae iako nije dovoljno raznolik da bi ga se svrstalo u poseban rod. HCV nije srodan nijednom od poznatih hepatitis virusa; hepatitis G virus mu je daljnji rođak.

HCV genom je RNA molekula. U takvim virusima enzim polimeraza nema sposobnost ispravljanja grešaka napravljenih tijekom umnožavanja virusa i rezultat su brojne mutacije. Neke od tih mutacija su za virus smrtonosne (letalne mutacije), međutim drugi virusi preživljavaju i odgovorni su za ogromnu raznolikost koja obilježava HCV. Ova raznolikost iznimno je važna za dijagnozu infekcije, razvoj bolesti i odgovor na liječenje; sprječava razvoj cjepiva, omogućuje virusu bijeg od obrambenih mehanizama organizma i umanjuje odgovor na antivirusnu terapiju.

Raznolikost virusa, ovisno o stupnju, definira se kao kvazi-vrste i genotipovi.

Kvazi-vrste (engl. quasispecies) su obitelji različitih, ali ipak vrlo podudarnih virusa koji se razvijaju unutar zaraženog bolesnika tijekom vremena. Kvazi-vrste su 95% međusobno podudarne. Razlike među kvazi-vrstama vidljive su jedino u dijelu virusa koji se brzo mijenja (tzv. hipervarijabilne regije). Obično se jedan dominantni dio s vremenom mijenja i zamijeni s jednim ili više drugačijih oblika zbog vanjskih pritisaka(obrambeni sustav tijela) na kvazi-vrstu. Kliničke posljedice kvazi-vrsta nisu potpuno razjašnjene; postoje dokazi o njihovoj važnosti za preživljavanje virusa u čovjeku, razvoj infekcije tijekom vremena i odgovor na liječenje.

Tijekom vremena, stupanj HCV raznolikosti razvio se u nekoliko različitih genotipova čija je međusobna podudarnost 80%. Razlikujemo šest genotipova i bezbroj podtipova HCV-a. Razvoj genotipova najvjerojatnije je posljedica niza faktora: imunološke selekcije, načina infekcije, učinkovitosti razmnožavanja virusa i njegova kretanja. Stoga postoji različita geografska raspodjela pojedinih genotipova. Klinički značaj virusnih genotipova nije posve jasan, no izgleda kako ima važan učinak na odgovor na interferonsku terapiju.