(Neka krene drugi dan :) )

Neki jedva čekaju, dok drugi strahuju. Tako je djeci, ali i roditeljima. Iako smo i sami bili đaci prvaci i nerijetko se prisjećamo svih dobrih i loših trenutaka, neke stvari ipak zaboravljamo. Uglavnom zaboravljamo stres s kojim smo se borili uoči prvog dana škole, nervozu oko pismenih i usmenih ispitivanja i pisanja domaće zadaće.

Da bismo roditeljima, a prvenstveno djeci, olakšali taj prvi dan škole, razgovarali smo s poznatom psihologinjom i pedagoginjom Dubravkom Miljković, koja se kroz svoj rad i brojne objavljenje knjige, već pozabavila sličnom tematikom.

Na koji način pripremiti dijete za školu?

Stvarno ne znam zašto se danas toliko drami oko polaska u školu. Kao da je škola, primjerice, seks - tajna koju godinama opsesivno skrivamo od djece pa se onda uzvrpoljimo kad dođe vrijeme da dijete dozna da nije nađeno u kupusu. Dakle, osim ako ne živite na pustom otoku i bez TV-a, dijete vam je do sada bezbroj puta vidjelo školu, đake i sve povezano s njima. A za pretpostaviti je i da niste pritom rekli nešto kao: Okreni se na drugu stranu da ne vidiš; ovdje djecu batinama tjeraju da uče neke teške stvari koje im nikada neće trebati ili Samo se ti igraj, kad kreneš u školu gotovo je s igrom i slično. Bez obzira na svoja vlastita, možda ponekad i loša školska iskustva, nemojte njima trovati djecu. Čak i kad se uzme u obzir naša prirodna sklonost da zaboravljamo neugodnosti, sigurno je u vašem školovanju bilo više pozitivnih stvari (koje, kao i inače u životu kad se radi o nečem dobrom, uzimamo zdravo za gotovo). Također, vrlo je vjerojatno da novac kojim danas opremate dijete za školu zarađujete upravo temeljem onoga što ste naučili u školi.

Kako ga suočiti s obavezama koje ga čekaju?

Škola ne bi trebala biti prva djetetova obaveza. Dijete treba imati obaveze otkako prohoda. Ne šalim se. Sigurno ste primijetili kako djeca, doista odmalena, imaju želju nešto napraviti: prenijeti nešto, donijeti, zatvoriti ili otvoriti ladicu... Nemojte to sprječavati (ali, naravno, nemojte na takvim dostupnim mjestima ni držati staklene čaše), pretvorite to u igru; kasnije obveze pretvorite u zabavne aktivnosti. I nikada ne radite umjesto djeteta stvari koje i samo može obaviti (osim ako nije bolesno).

Kada je pravo vrijeme za to?

Nikada nije prerano.

Što ako se pojavi strah od neznanja, odnosno da druga djeca znaju više?

Za takav strah kod djece još nisam čula – osim ako to nije roditeljski strah koji su onda transplantirali djetetu. I što onda ako netko zna više? Netko je viši, netko deblji, netko ima ljepšu pernicu… Svi se razlikujemo po mnogo različitih stvari. Nema nikakvih podataka koji bi dokazivali kako su djeca koja više znaju prije polaska u školu kasnije bila bolji đaci, bolji studenti ili sretniji ljudi. U školu idemo da bismo naučili. Želiš li znati više nego drugi, uči više nego drugi. To je uostalom i jedino što možeš; viši ne možeš postati svojevoljno; deblji možeš biti (ali nemoj ako baš ne moraš), a što se tiče ljepote (pernice) – objektivni kriteriji ne postoje.

Od čega djeca najviše strahuju kada je u pitanju prvi dan škole, i na koji način im otkloniti te strahove?

Svi se bojimo nepoznatog. Eto, jedan od vrlo čestih ljudskih strahova jest ući u prostoriju punu nepoznatih ljudi (o pričanju pred njima da i ne govorimo). Što bi vama pomoglo u takvoj situaciji? Tek kad mi to kažete, moći ću vam reći nešto korisno. Ili mogu nagađati: pomoglo bi vam da ulazite s nekim poznatim? Da je unutra netko koga poznajete? Možete npr. reći djetetu: Sjećam se svog prvog školskog dana. Bilo me je strah da neću tamo vidjeti nikoga poznatoga. Mama je ušla sa mnom u razred ali su poslije svi roditelji morali izaći. Mi smo igrali igru upoznavanja i brzo sam zaboravila da nisam nikoga poznavala. (Ili tako nekako.)

Utječe li naša pretjerana angažiranost i uzbuđenost oko prvog dana škole na dijete i na koji način?

Dijete je osjećalo majčinu uzbuđenost i dok je bilo unutar nje (čega možda i niste bili svjesni) ali u ovih šest godina što je izvan, morali ste primijetiti kako je lako emocionalno zaraziti dijete (zapravo, i ne samo dijete!). Pritom se negativne emocije šire i brže i lakše – bez da smo i trudili. Ali za pozitivne se treba potruditi. Dakle, neka vaša uzbuđenost ima (iskren) pozitivan predznak.

Što ako dijete odbije ići u školu? Kako se postaviti?

Ima par mogućnosti. Npr., recite mu da ne mora ići u školu. To je najmanje što očekuje. Gledajte kako mu rade kotačići, kako probavlja tu informaciju :). Sigurno ste primijetili da i djeca, baš kao i odrasli, obično najviše hoće baš ono što im se zabrani. Nekad je to samo testiranje granica: rekli ste da može i ne ići; dobro, ići će. Ako se još ne preda, mirno pitajte što predlaže da se učini sa svom školskom opremom koju već sigurno ima. Možete i „nazvati“ knjižaru i pitati možete li ju zamijeniti za plišane igračke ili nešto slično za malu djecu (malu je obavezan pridjev). Tu ih se veći dio predomisli… Za one okorjele tvrdoglavce počnite se pakirati za u zatvor (kamo odlaze roditelji djece koja ne idu u školu) a njima napravite raspored gledanja kuharskih TV emisija (jer će si sami morati kuhati) ili smislite nešto drugo što će im biti manje zanimljivo od škole.

Ili pokušajte s odgojnim porukama o važnosti obrazovanja, pa o tome kako svi ponekad moramo raditi i ono što nam se ne sviđa... (stavite pod ključ svoje školske svjedodžbe; djeca danas jako brzo nauče čitati). Ako to ne pomogne, podlo ga ucijenite; sigurno ima nešto što jako želi i mooožda bi mogao dobiti ako se urazumi. Ako nečeg takvog nema jer mu ionako odmah nabavite sve što želi, ima pravo što neće u školu! Pomoć najprije treba vama.

Treba li dijete odmah upisati na neku izvanškolsku aktivnost kako bi se što prije naviklo na obaveze i nova okruženja?

Dijete već i prije škole može krenuti na neke organizirane aktivnosti: čak ako je i išlo u vrtić, a pogotovo ako nije. To pomaže socijalizaciji i važno je za učenje o upravljanju vremenom. Najprije pogledajte što od izvannastavnih aktivnosti nudi škola; pitajte na roditeljskom sastanku (Što, bilo bi vam nelagodno bilo što pitati pred toliko nepoznatih ljudi? Možda će se netko drugi to sjetiti pitati – ako se učitelj(ica) ne sjeti to reći.) Međutim, ipak ostavite neko vrijeme da se dijete prilagodi obveznim školskim aktivnostima a onda postupno dodajte izborne: uvažavajući dječje želje ali i svoje kapacitete. Obično svi pitaju hoće li djetetu biti previše ovih ili onih aktivnosti. Barem je jednako tako važno i pitanje hoće li roditeljima biti previše svega toga (i organizacijski i financijski). Dakle, budite realni: što možete preuzeti a da ne dobijete tri sloma živaca.

Koje savjete bismo, kao roditelji, trebali uputiti djetetu? Trebamo li uopće pridavati toliko pažnje prvom danu škole?

Svakom danu škole treba pridati pažnju. Kao što sam već rekla, dijete treba imati ideju o tome da je obrazovanje važno (naravno, ne treba mu to tupiti svaki dan ali treba iskoristiti svakodnevne životne situacije i primjere koji to ilustriraju). Važno je i naglašavati ulogu truda u postizanju uspjeha. Nemojte upasti u zamku i djetetu pričati (gluposti) kako u školi neće trebati puno učiti jer je - pametno. Zašto je to jako pogrešno? Dijete će vam naravno povjerovati i prvih će par godina sve biti u redu: imat će dobre ocjene i bez previše truda. Onda će doći u peti razred, u predmetnu nastavu, zahtjevi će biti veći. I što sad? Ako sad moram učiti, znači da nisam dovoljno pametna. Vrlo logičan zaključak. I onda mnogi (podsvjesno) odbijaju učiti. I onda razrednici krenu s onim vječnim: Znate, jako je bistra ali ne uči...

Još jedan važan savjet, također za roditelje: velika većina učitelja jako dobro radi svoj posao. Završili su petogodišnji učiteljski studij i znaju što i kako trebaju raditi. Sigurno vam se ne bi dopalo da dođu k vama na vaš posao (bez obzira čime se bavite) i počnu vam dijeliti savjete kako da taj posao radite bolje. To što ste vi završili školu, to ne znači da o obrazovanju i metodici nastave pojedinih nastavnih predmeta znate više od učitelja. Da, i učitelji ponekad pogriješe (i avioni ponekad padnu i pacijenti ponekad umru i vi ponekad pogriješite u poslu); nemojte se odmah uzrujavati, svađati, prijetiti, tužakati. Stavite stvari u perspektivu: osim čitati i pisati, dijete se mora naučiti nositi i s nepravdom i s neuspjehom, stvarnim životom općenito.