Materijali i predmeti koji dolaze u neposredan dodir s hranom!

U neposredan dodir s hranom dolazi čitav spektar različitih materijala i predmeta izrađenih od tih materijala. Među njima su najčešći metali i njihove slitine, emajl, cement, keramika i porculan, staklo, polimerni materijali (plastika, uključujući lakove, premaze i prevlake, celuloza i elastomeri), drvo, pluto i tekstil.

Predmeti koji uobičajeno dolaze u dodir s hranom su posuđe, pribor, oprema i uređaji te ambalaža koja se rabi u poslovanju s hranom.

Osim toga, u neposredan dodir s hranom mogu doći i reciklirani, biorazgradljivi, aktivni i inteligentni materijali od kojih svaki ima svoju funkciju. Inteligentni materijali nadziru stanje upakiranog sadržaja, npr. temperaturu i vlagu, dok aktivni otpuštaju aktivne sastojke u hranu kako bi joj produžili rok uporabe.

Kad je riječ o hrani, najvažnija uloga ambalaže je zaštita proizvoda od vanjskih utjecaja i održavanje istih u zdravstveno ispravnom stanju. Ambalažni materijali su poveznica između potrošača i tržišta, pri čemu ambalaža predstavlja i prodaje proizvod. Odabir ambalažnog materijala je stoga sinergija dizajna, tehnoloških i znanstvenih dostignuća te zdravstvene sigurnosti gotovog proizvoda.

Ne postoji nijedan materijal ni predmet, uključujući i staklo, koji je potpuno inertan kada dolazi u neposredan dodir s hranom. Hrana i ambalažni materijal, odnosno predmet, uvijek su u interakciji. Rezultat je najčešće prelazak spojeva u hranu, tj. migracija i otpuštanje iz materijala ili predmeta u hranu ili obrnuto. U nekim slučajevima to može predstavljati zdravstveni rizik za potrošača.

Jedna od danas najzastupljenijih vrsta ambalaže na tržištu je plastična ambalaža. Među potrošačima je plastična ambalaža sveopće prihvaćena zbog svoje male mase, niske cijene i dobre fleksibilnosti. Zakonodavac je radi zaštite zdravlja potrošača predvidio vrlo visoke zahtjeve prema plastičnoj ambalaži koja dolazi u dodir s hranom. Osim visokih zahtjeva zdravstvene ispravnosti, postavljeni su i visoki zahtjevi u zaštiti okoliša.

Budući da se plastična ambalaža ne razgrađuje u okolišu, neophodno ju je zbrinuti. Proizvođač hrane mora voditi računa o pakiranju hrane u zdravstveno ispravnu ambalažu, a nadležno tijelo, Sanitarna inspekcija Ministarstva zdravstva, provodi nadzor tržišta i štiti potrošače. U Hrvatskoj se ambalaža redovito kontrolira, a način ispitivanja, posebice plastične ambalaže, je u potpunosti usklađen s propisima EU-a koji se redovito nadopunjavaju. U Odjelu za predmete opće uporabe HZJZ-a ambalaža za neposredan dodir s hranom redovito se ispituje više od 40 godina.

Iz plastike u hranu mogu prijeći/migrirati neki spojevi kao što su različite vrste monomera i dodataka. Od polimernih dodataka najpoznatiji su ftalati, a od monomera bisfenol A (BPA). Izloženost potrošača riziku od specifične migracije ftalata i BPA iz plastične ambalaže je minimalna jer je regulirana legislativom.

Nadalje, podložna je i redovitoj kontroli jer se najčešće primjenjivala u proizvodima koji se koriste za djecu – igračkama, bočicama za hranjenje i sl. Na migraciju iz plastične ambalaže u hranu djeluje niz čimbenika kao što su: sastav, količina i pokretljivost tvari u plastici, temperatura i vrijeme neposrednog dodira ambalaže s hranom, ali i vrsta hrane.

Pogrešan odabir vrste hrane, primjerice kisele, masne ili neutralne hrane koja se pakira u različite vrste plastične ambalaže može izazvati migracije iz ambalaže u hranu, ali i iz hrane u ambalažu. Rezultat migracija je promjena kvalitete hrane, gubitka okusa i mirisa. Kako bi se dobila informacija o namjeni ambalaže i umanjila mogućnost migracije, potrebno je dobro proučiti deklaraciju proizvoda koja propisuje uvjete čuvanja hrane i pića te način rukovanja ambalažom.

Hrana koja se pakira u plastičnu ambalažu za jednokratnu uporabu kratko je u neposrednom dodiru s ambalažom, a takva hrana se dalje za konzumaciju priprema termičkom obradom ili guljenjem pa je mogućnost migracije niska. Migracije rastu s povećanjem temperature te ambalažu nije preporučljivo koristiti za drugu namjenu od predviđene. Plastična ambalaža koja se prodaje u trgovini, ukoliko je zdravstveno ispravna, može se koristiti za neposredan dodir s hranom.

Primjerice, kod učestalog pranja i punjenja plastičnih boca dolazi do promjena fizikalno-kemijskih svojstava ambalaže pa broj takvih ciklusa recikliranja treba biti ograničen. Brojčane oznake koje nalazimo na dnu plastičnih boca označavaju isključivo vrstu plastike, a ne njenu toksičnost. Te su oznake regulirane i čine sastavni dio Priloga VI Pravilnika o ambalaži i otpadnoj ambalaži (NN 88/2015, 116/2017). Ambalaža još može sadržavati kratice koje se odnose na recikliranu i povratnu ambalažu.

Tablica 1. Označavanje plastične ambalaže prema prilogu VI Pravilnika o ambalaži i otpadnoj ambalaži.

Na plastičnoj ambalaži možemo naći sljedeću oznaku koja se odnosi na njenu namjenu.

Slika označava da je ambalaža namijenjena za neposredan dodir s hranom. Kako se potrošača ne bi dovelo u zabludu i omogućilo prepoznavanje nejestivih dijelova ambalaže, aktivni i inteligentni materijali i predmeti ili njihovi dijelovi se moraju obilježiti slikovnom ili pisanom oznakom:

„NIJE ZA JELO”

ili

Ako je zdravstveno ispravna, nijednu vrstu ambalaže nije potrebno izbjegavati.

Što se tiče zdravstveno neispravne ambalaže, najčešće greške nastaju u tehnološkom postupku proizvodnje kao što su krivi odabir pojedine vrste materijala za pakiranje hrane, neadekvatno rukovanje plastičnom ambalažom te neispunjavanje funkcije ambalaže na pravi način. Poštuju li se pravila dobre proizvođačke prakse odnosno važeća zakonska ograničenja u proizvodnji, uz kontrolu i sljedivost u proizvodnji, zdravstveni je rizik za potrošača minimalan.